Kazna za Srbe koji su spašavali bošnjačku djecu od genocida
Prema njima su išli otac i sin Neško i Slobodan Đokić, ljudi prije svega. Vidjeli su srebreničku djecu, a ne neprijatelje i odlučili im pomoći.
Piše: Dragan Bursać
Kako su stvari perverzne u Bosni i Hercegovini! Kabinet člana Predsjedništva te države Milorada Dodika dodijelio je pomoć u iznosu 1.000 KM iz sredstava za interventno korištenje tekuće budžetske rezerve Bosne i Hercegovine Miletu Vujeviću iz Lokanja kod Zvornika. I možda bi to prošlo nezapaženo da Vujović nije optužen za ratne zločine. A još je licemjernije pojašnjenje predstavnika Dodikovog kabineta u kojem stoji da je osumnjičeni ratni zločinac Vujović “teškog ekonomskog i socijalnog statusa”.
Budimo posve jasni: Milorad Dodik isplaćuje budžetske (naše) novce ratnim zločincima jer je tako u perverznoj mogućnosti i jer tako pokazuje šta misli i o zločincima i o počinjenim zločinima.
Inače, Vujević je jedna od osoba kojoj se sudi na Sudu Bosne i Hercegovine za zločin počinjen u Lokanju kod Zvornika – napad na kolonu koja je iz Teočaka krenula 14. jula 1992. te za sprovođenje i čuvanje 76 civila, od kojih je 67 ubijeno u Lokanju.
A mogao je Dodik, samo da je htio, u tom istom selu da nađe istinske heroje i njima uruči pomoć. Mogao je, na primjer, da pomogne porodici Đokić u tom malom selu. Mogao je da pomogne herojima.
Prvo strijeljanje, pa onda spas
Ali, hajdemo redom.
Ljeto, juli. Srebrenica je pala i ljudi, izmučeni, pokušavaju da se probiju na slobodnu teritoriju. Među njima je dosta golobradih dječaka i mladića. Trauma za traumom. Meci, jauci, ranjavanja…
Almir Halilović, sin Sulje i majke Dite, rođen 25. 8. 1980. u selu Bajramovići, ima nepunih 15 godina. Sa svoja tri druga probija se kroz šikaru. Sa njim su Sakib Kiverić, Emin Mustafić i Fuad Đozić. Djeca koja su preživjela strijeljanje 17. jula na Branjevu. Na onoj farmi gdje su živi ljudi tretirani kao stoka prije strijeljanja.
Tresu se na svaki šum, na svaki povik. Tresu se i mole se Bogu dok iznad njih sijevaju četnički rafali. Dani su vreli, noći još gore. Glad iscrpljuje.
Više nisu mogli da hodaju. Zaustavili su se u nekakvom voćnjaku i jeli zelene jabuke. Gorke, ali ljekovite u tom trenutku.
“Stoj! Dođite, nećemo vas prijaviti”, čuje se.
Mladići su zastali, pogledali se između sebe i potpuno hladno sačekali da smrt dođe po njih. Ugledali su dvojicu srpskih vojnika kako idu prema njima. Kraj, to je kraj!
Ali, eto, sudbina je udesila da nije kraj. Sudbina je udesila spas. Prema njima su išli otac i sin Neško i Slobodan Đokić, ljudi prije svega. Pozdravili su se sa mladićima, vidjeli su srebreničku djecu, a ne neprijatelje i odlučili da im pomognu. Sklonili su ih, nahranili, obukli i poslali prema Teočaku. Neško je našao svoju staru garderobu i dao im. U tih nekoliko dana pazio je Almira kao svoje dijete.
Đokići su bili potpuno svjesni šta rade, rizika kojem se izlažu pred komandom VRS-a, ali su bili na ljudskom zadatku. Pomoći djeci, pomoći komšijama, spasiti živote – e, to je ono što čini heroje.
Zato Neško i Slobodan Đokić i jesu ljudske gromade i zato i jesu zaslužili svu pomoć ovog svijeta.
No, na ovim našim prostorima nesreća stiže u talasima, pa sve udara po ljudima, zaobilazeći neljude i hajvane.
Četiri mladića, nažalost, na putu za Teočak zalutala su, četnici su ih uhvatili i priveli u kasarnu “Standard” u Zvorniku, nakon čega im se gubi svaki trag. Njihove porodice ni danas ne znaju gdje su skončali. A sad se prisjetite od Dodika nagrađenog zločinca Vujovića. On je bio jedan u grupi onih koji su zarobljavali i ubijali nejač na putu za Teočak. Njemu slijedi, kako vidimo, nagrada.
Ubistvo djece i kazna za njihove spasioce
No, šta je bilo sa Đokićima? Kakvu su oni “nagradu” zaslužili u svijetu u kojem su zločinci heroji?
Odmah, krajem jula ‘95. Neška i Slobodana Đokića četnici su osudili za “pomaganje neprijatelju”. Tučeni su i ponižavani u kasarni mjesec dana, a potom poslani na ratište u Glamoč dok je padao u hrvatske ruke. Cilj je bio ovako ili onako ubiti heroje, od ljudi stvoriti mrtva usta, koja nikada ne bi prozborila o jednom od rijetkih humanih činova u agoniji nakon pada Srebrenice. Zašto? Samo zato što su pomogli djeci!
Međutim, preživjela su obojica. U inat ovom nakaradnom svijetu. Da svjedoče o zlu i dobroti, koji su se sudarili u tih nekoliko dana jula ‘95. oko Srebrenice. Nagradu nikada nisu dobili. Nikada! Ali, kazne i zlostavljanja tek su počeli.
Neško je u međuvremenu umro. Skrajnut, ponižen, devalviran kao ljudsko biće. A Slobodanova djeca, unuci Neškovi, šikanirani su jer im je “otac spašavao balije”. I umjesto da budu narodni heroji ostali su sasvim sami tamo na kraju svijeta, u svom Lokanju.
Fascinantno je to što bi i ova priča bila tek najobičnija hrana za zaborav da nije bilo sjajnog novinara, aktiviste i dokumentariste Refika Hodžića, koji je još 2006. napravio fenomenalan dokumentarac Izjava 710399 o porodici Đokić.
Kakvi su uslovi bili tada (a i sada) svjedoči sam Hodžić, koji kaže da se sa producentom te 2006. morao da predstavi kao kupac dijelova nekakvog raspadnutog traktora da ne bi neko posumnjao kako imaju neke veze sa ispitivanjem herojskog čina Đokića.
Eto, to je ta perverzija kod nas. Čovjek je morao da se krije da bi zaštitio svoj identitet i identitet heroja, dok ratni zločinci sa plakata slobodno gledaju svijet.
Hodžić kaže da su ih. tzv. radoznale komšije stalno pratile kad bi izašli iz kuće. No, uprkos svemu, te ljudeskare Đokići nisu odstupili ni mrvu.
Ubice nagrađivani heroji
Ali, najpotresniji je bio susret Neška i oca ubijenog dječaka Almira Halilovića. Hodžić o tome kaže:
“Susret Neška i Almirovog oca Sulje sigurno je među najpotresnijim i najtoplijim trenucima kojima sam u toj našoj prokletinji prisustvovao. Neško je upitao samo ‘Jesi ti otac onog malog?’ i kad je Suljo klimnuo glavom, bez riječi su se zagrlili i zaplakali teško, muklo, muški. Nisu smjeli pred kamere i za tim ću žaliti dok živim, jer taj susret smo morali vidjeti svi mi. Da nas oplemeni. Ali, Dodikova sramna odluka i uporno promovisanje zločina kao osnovne društvene vrijednosti u RS-u govori zašto nisu smjeli. Jer su ostali ljudi u zlu vremenu.”
U ovom bolesnom sistemu ubijena djeca Almir Halilović, Sakib Kiverić, Emin Mustafić i Fuad Đozić ostaće tek brojevi. Pepeo u vremenu. Obris na hartiji u kojoj piše da su ih zločinci dva puta strijeljali.
U ovom bolesnom sistemu ubice, nalogodavci i ljudi koji su hapsili i ubijali djecu, poput Mileta Vujevića, biće nagrađivani heroji i njihove face će sa plakata plašiti normalne ljude.
U ovom bolesnom vremenu otac i sin Neško i Slobodan Đokić nisu heroji nego “izdajnici”. O njima se ništa, ama baš ništa ne bi saznalo da nije ljudi poput Refika Hodžića.
Pa se u ime Almira, Sakiba, Emina, Fuada, Neška, Slobodana, u ime 8.000 ubijenih u genocidu trebamo ljudski zapitati: Milorade, kome daješ pomoć i zašto?
(Izvor: Al Jazeera)