Usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici – najveći poraz Srbije od NATO intervencije

Piše: Dženana Karup Druško

“Samo glasanje pokazalo je da je Zapad itekako svjestan svih političkih okolnosti na Balkanu, gdje su i Vučić i Dodik tek Putinovi pijuni”

Posljednja dva mjeseca svjedočili smo s jedne strane histeriji iz Srbije i Republike Srpske, koju je predvodio Aleksandar Vučić, uz veliku podršku Ruske Federacije, a s druge, brojnim glasovima razuma koji su pokušavali (političkim i vjerskim zvaničnicima u Beogradu) objasniti zašto je bitno i zbog čega će se u Ujedinjenim nacijama usvojiti Rezolucija o genocidu u Srebrenici koji je dokazan u više presuda UN-ovih sudova u Haagu. Ne, Vučić je ostao dosljedan (sebi), čvrsto stajući na stranu zločina i zločinaca u “ime srpskog naroda“.

Iako je veliki broj onih koji pokušavaju umanjiti značaj usvojene rezolucije, ona ima veliki politički, pravni i historijski značaj. Ali, ima i svoje geopolitički značaj jer je pokazala odnos velikih igrača na svjetskoj političkoj sceni – osim uglavnom malih i potpuno geopolitički nebitnih zemalja, protiv Rezolucije su glasali Putinovi prijatelji (Kuba, Sirija, Kina, Sjeverna Koreja, Mađarska…), što je ustvari pokazalo i kolika je trenutna istinska snaga Rusije. Očekivano, (skoro sav, uz suzdržane pojedince) islamsko-arapski svijet je glasao za rezoluciju, potvrđujući time kontinuiranu podršku Bosni i Hercegovini još od početka sukoba kada su neki ozbiljni arapsko-muslimanski igrači ulazili u sukob i s SAD tražeći da se pomogne BiH i zaustave stravični ratni zločini. Suzdržani izuzeci, vođeni svojim interesima, nisu glasali, ali niko od njih nije, kao što su to radile Srbija i Rusija, negirao da je genocid počinjen.

Kolektivno zaboravljanje

Glasanje za rezoluciju nije bilo samo glasanje za civilizacijske vrijednosti koje osuđuju tako stravičan zločin kao što je genocid počinjen u Bosni i Hercegovini i odavanje pijeteta žrtvama, nego i poštivanje međunarodnog prava i vrijednosti, ali i mandata i odluka Ujedinjenih nacija na osnovu kojih je i formiran MKSJ. Bio je to u potpunosti poraz Aleksandra Vučića i njegove politike a, možda, i najveći međunarodni poraz Srbije od NATO intervencije na Saveznu Republiku Jugoslaviju. I na kraju, bio je to veliki poraz Vladimira Putina koji od agresije na Ukrajinu okuplja saveznike protiv Zapada najavljujući neki novi svjetski poredak i preustroj Ujedinjenih nacija.

U ovom rasporedu snaga u UN-u, pokazalo se i koliko je nebitan političar Milorad Dodik, kao i njegovi sateliti Stevandić, Cvijanović… čije poruke na Zapadu nikoga ne zanimaju, čak ni kad u nedostatku argumenata posežu za prijetnjama o destabilizaciji i narušavanju mira i sigurnosti. Dešavanja oko rezolucije i samo glasanje pokazalo je da je Zapad itekako svjestan svih političkih okolnosti na Balkanu, gdje su i Vučić i Dodik tek Putinovi pijuni preko kojih pokušava destabilizirati Evropsku uniju, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD i rušiti vrijednosti Zapada, ali i Ujedinjenih nacija.

Vučićevo patetično ponašanje proteklih dana (da nije žalosno, bilo bi smiješno) i poruke koje je slao nisu ništa drugo do najdirektnije priznanje odgovornosti i krivice Srbije za genocid u Srebrenici. I dok su svi drugi govorili o pojedinačnoj odgovornosti, Vučić je ponavljao odgovornost za kolektivnu krivicu srpskog naroda jer kao dio režima koji je odgovoran za ovaj stravični zločin nesumnjivo zna da pojedinci bez podrške državnih institucija i politike vrha države nisu mogli organizirati i počiniti ovakav zločin, a onda pokušati prikriti tragove otvaranjem masovnih grobnica i njihovim kasnijim premještanjem uz “kolektivno zaboravljanje“ genocida.

Naivno vjerujući ruskim obećanjima kako će ih zaštiti na međunarodnom nivou, kao što su to uradili zaustavljanjem rezolucije o genocidu u Srebrenici vetom u Vijeću sigurnosti UN, Vučić je, uzdižući na puno veći nivo od njegovih prethodnika, negiranje međunarodnih presuda i zločina u BiH, zaštitu i veličanje i slavljenje ratnih zločinaca ugradio u državne institucije i zvaničnu politiku Beograda. Zauzvrat, Srbiju je stavio u podanički, vazalski položaj prema Rusiji. Tako da sve njegove poruke o hrabrosti, dostojanstvu časti i obrazu srpskog naroda, koje je posljednjih dana nebrojeno puta ponovio, padaju u vodu, jer možda se Vučić suprotstavio Zapadu, ali je Srbiju i srpski narod stavio u slugansku poziciju prema Putinu i Rusiji, a na leđa Srba stavio težak teret genocida i teških zločina počinjenih u BiH.

Odbrana neodbranjivog

Vučićevo ponašanje u Ujedinjenim nacijama i brojni sastanci koje je imao pokazali su i da on ne razumije ni međunarodnu politiku, a ni geopolitiku, i da ustvari govori jezikom Kremlja, pogrešno procjenjujući i precjenjujući stvarnu moć Vladimira Putina na međunarodnom nivou. Putin sve koristi kako bi Srbiju što više okrenuo (i iskoristio) protiv Zapada i tako je odigrao i kad je aktuelizirana priča oko rezolucije koristeći to da preko Vučića i Dodika dodatno podigne tenzije na Balkanu. Putin ovim nije imao ništa izgubiti, ali naivni Vučić jeste, i to mnogo.

Svojim ponašanjem zbog najavljene a onda i usvojene rezolucije o genocidu Vučić je u potpunosti ogolio svoju politiku – od nepriznavanja zapadnih vrijednosti, koje uključuju presude UN-ovih sudova (što je po ruskim savjetima pokušavao upakovati u nekakav revizionizam usmjeren protiv Srba), do neprimjerenog i do sada nezapamćenog ponašanja u UN-u (hodanje s ogrnutom zastavom) do patetičnih suza jer je svijet priznao ono što su presudila dva međunarodna suda UN-a: u Srebrenici je bio genocid i žrtvama će cijeli svijet od sada pa zauvijek odavati poštovanje. O razlozima za suze Vučić je morao ranije misliti, da je ozbiljan političar kakvim se želi predstaviti. A da sve žrtvuje za svoj narod, kao što tvrdi, ne bi Srbe odveo na stranputicu kojom je Srbija već jednom prošla zahvaljujući Miloševiću.

Braniti neodbranjivo i veličati ratne zločince dok negiraš presude UN-ovih sudova, pri čemu ponavljaš sve greške jednog režima kojeg si i sam bio dio, može samo glup i ograničen političar. Pogotovo u situaciji kad je Zapad bio spreman da ti zaboravi sve to i podrži te finansijski i na bilo koji drugi način. Ulaskom u Evropsku uniju i približavanjem NATO-u, umjesto što ih je po savjetu Putina otvoreno proglasio neprijateljima, Vučić je mogao Srbiji obezbjediti prosperitet, napredak i stvarnu ulogu balkanskog lidera. Ovako, Srbija je još jednom potučena do nogu i ponovo bačena na koljena, gdje će umjesto američkih i evropskih fondova čekati crkavicu od Kremlja, ili projekte od Pekinga kojim će generacijama Srba Vučić, umjesto sloboda koje nudi Zapad, osigurati – dužničko ropstvo.

Na najčešće postavljano Vučićevo pitanje, zašto sad i šta se dobija rezolucijom odgovor je jednostavan: zbog dugogodišnje politike zvaničnog Beograda, od reformiranih Koštunice, Tadića pa i Đinđića, do radikalnog Vučića, dakle politike kontinuiteta. Politike kojom se odbijala bilo kakva odgovornost Srbije za rat u Bosni i Hercegovini u kome je direktno učestvovala s jedinicama vojske i policije, uz brojne dobrovoljačke odrede formirane kao posljedica propagande (Miloševićevog) režima, politike koja je materijalno i svim sredstvima pomagala Karadžićevu “Srpsku“, pri čemu je svo naoružanje i municija Vojsci Republike Srpske stizalo isključivo od vojne/namjenske proizvodnje u Srbiji (kojom se Vučić danas ponosi i kojom ponovo “nekome“ prijeti uz poruke o naoružavanju Srbije).

Politike koja godinama negira presude UN-ovih sudova u Haagu iako i kao članica UN i kao država koja je potpisala ugovor o suradnji s Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, Srbija ima obaveze da poštuje njegove presude. Politike, koja negira zločine uključujući i genocid, a štiti i veliča ratne zločince.

(autonomija.info)