Piše : Jusuf Trbić

Glasanje na izborima danas je u demokratskom svijetu i pravo i obaveza, podjednako, pa su u mnogim državama propisane kazne za one koji ne izlaze na izbore. Logika je jednostavna : kako ćete sutra tražiti svoja građanska prava, ako ignorišete svoju osnovnu građansku obavezu? Poznato je to bilo i starim Grcima, na čijim civilizacijskim tekovinama počiva današnji svijet. Oni su ljude dijelili na građane i varvare, ali ne po nivou kulture ili stepena društvenog razvoja  (varvarima su smatrali i stare Egipćane, kojima su se divili), već po tome da li žive životom građanina ili ne. A taj život podrazumijeva, prije svega, dužnosti kojih čovjek mora da se pridržava, ako želi da bude građanin. Pošto je i među starim Grcima bilo onih neodgovornih, koji nisu htjeli da glasaju ili ispunjavaju druge obaveze, mudri Grci su za njih izmislili posebno ime –idioti. Naravno, taj termin imao je nešto drugačije značenje nego danas, ali, u suštini, radi se o istom. Da bi stvari bile jasnije, ograničiću se na moj narod, na Bošnjake, pogotovo one koji žive u manjem bosanskom entitetu, Republici Srpskoj. Dakle, pitanje je : zašto toliko njih ignoriše glasanje na izborima?

Ne treba niikakva posebna pamet da se shvati kako su izbori danas jedino demokratsko oružje, jedini način da se stvari promijene nabolje, ma šta neko mislio o tome. Istina je da je Dejtonski sporazum etnički podijelio državu i nabio joj okove iz kojih se teško izlazi, istina je da tu situaciju koriste nacionalisti koji se, svojom primitivnom logikom, nameću kao gospodari čitavog društva, istina je da i vjerske zajednice podržavaju, manje ili više, takvo stanje, pa ta etno-religijska podjela guši svaki znak demokratije, pravde, razuma, napretka. Ali, zapitajmo se : ima li ikakve mogućnosti izlaza iz te situacije? Odgovor je – ima. Na izborima.

Da pojasnim.

Dejtonski sporazum, ma kako loš bio, ostavio je otvorenu mogućnost reintegracije države, i to na način da se oko bosanske ideje okupi što veći broj ljudi, koji bi mogli u legalnoj proceduri mijenjati Ustav BiH i prilagođavati ga evropskim obilčajima, što od nas traži i EU. U praksi bi to, na primjer,  izgledalo ovako.

U RS-u ima, po popisu, oko 140 hiljada Bošnjaka s pravom glasa, i još 15 hiljada u dijaspori, plus još oko 15 hiljada u drugim dijelovima države, koji mogu glasati u RS-u. Ako bi za jednu listu glasalo 83 hiljade njih ( što je manje od polovine), u Skupštini RS bilo bi 12 bošnjačkih poslanika, a u Skupštini BiH tri. Ti brojevi bi, naravno, mogli biti i veći. Tada bi Bošnjaci imali važan uticaj u entitetskom parlamentu, a u državnom bi bila otvorena realna mogućnost promjene državnog ustava. Šta kažete na to? S jedne strane imamo neviđenu diskriminaciju Bošnjaka u srpskom entitetu, veličanje ratnih zločina i zločinaca, nepoštovanje njihovih osnovnih ljudskih prava, svakodnevno vrijeđanje i najave otcjepljenja entiteta i njegovog pripajanja Srbiji, a s druge strane – mogućnost da se sve to riješi jednostavnim izlaskom na izbore. Kako je onda moguće da tako malo Bošnjaka glasa, kao da nisu nimalo zainteresovani za sopstvenu sudbinu? Da budem jasan : svako ko ne izađe na izbore direktno daje svoj glas najjačoj stranci, u ovom slučaju Dodikovoj koaliciji. Kako? Pa, broj poslaničkih mjesta u entitetskoj ( kao i opštinskoj) skupštini je tačno utvrđen. Ako ne bude izabran Bošnjak, to mjesto će zauzeti Srbin. S obzirom na snagu i beskrupuloznost Dodikovog režima, koji je unaprijed obezbijedio armiju glasača (zapošljavanjem i raznim drugim privilegijama), jasno je da će svako takvo mjesto zauzeti njegov kandidat – predstavnik ideologije koja želi da uništi Bosnu i Bošnjake. To znači da Bošnjaci, svojim neizlaskom na izbore, zapravo biraju one koji im žele sve najgore. Vjerujem da nije potrebna nikakva posabna pamet da bi se to shvatilo.

Ali, kod Bošnjaka ni to nije sigurno. Prije nekoliko godina, uoči lokalnih izbora, jedna mlada žena mi je rekla da Bošnjaci njenih godina masovno bojkotuju izbore, tako što prekriže glasački listić i time ga učine nevažećim. To je, pojasnila mi je, moderan način protesta protiv loše vlasti. Bio sam zapanjen. “ Znaš li ti ko je u RS-u na vlasti”, pitao sam je. Gledala me je kao da i nije baš sigurna. “Pa, to su oni koji bi vam platili da to uradite, jer time, praktično, njima dajete glasove”. Objašnjavao sam joj sve to, ali, na kraju, nisam bio siguran da je išta razumjela. A bezbroj puta sam čuo Bošnjake koji govore da neće da izlaze na izbore, pa navode razne razloge, sve jedan gluplji od drugog. Svi su oni lopovi, kažu. Dobro, ali ako je ta sumnjiva tvrdnja tačna, zašto su ti onda draži oni lopovi koji žele da nas unište, od ovih “naših”? Nikad nisam čuo odgovor. A Bošnjaci, pa time i njihovi politički predstavnici u RS-u, danas su građani drugog reda i  nemaju nikakve mogućnosti čak ni da “kradu”, jer to rade drugi, moćniji. A kad pitam kako će sutra otići do nekoga našeg u vlasti da traži bilo šta, ako ne glasa, slijedi samo slijeganje ramenima. Dalje kažu : nemam za koga da glasam – a liste pune imena, izbor je zaista širok. Najčešće čujem : nisam ja ništa dobio, što mi se čini pravom idiotskom tvrdnjom. Jer, možete li zamisliti ikoga u jednoj Njemačkoj, Švedskoj, Švajcarskoj da to kaže? Svi bi mislili da s njim nešto nije u redu. Zašto bi mu iko išta davao da bi on ispunio svoju građansku dužnost i prošetao pet minuta do svog glasačkog mjesta. Ali, da razmotrimo malo tu vrstu argumenata.

Na svakim lokalnim izborima do sad u Bijeljini je glasalo manje od jedne trećine Bošnjaka, dok je u Janji taj procenat znatno veći –preko 50 posto. Zbog toga smo imali jednog ili ( u ovom mandatu)  dva odbornika  Bošnjaka, umjesto da ih imamo pet ili šest, ako bi glasalo, recimo, 60 posto ili više Bošnjaka  u oba grada. Tada bi Bošnjaci imali neuporedivo važniju ulogu u ovoj opštini i mogli bi “dati” svom narodu mnogo više. Isto će se dogoditi ako na ovim opštim izborima, po prvi put,  izaberemo jednog direktnog poslanika u Skupštinu RS-a sa liste “Zajedno za BiH, na kojoj se nalaze i Bošnjaci i Hrvati, a nosilac je Samir Baćevac.

Ipak, kad se, makar površno, pogledaju osnovni podaci, slika ne izgleda ni malo loše. Recimo, samo u posljednjih pet godina predstavnici Bošnjaka ( tačnije SDA) u bijeljinskoj vlasti obezbijedili su, preko Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica, ravno 263 stipendije bošnjačkim studentima, čak i onima koji su imali prosjek od samo 7,00, dok je za srpske studente uslov bio prosjek od minimalno 9,00. Pripravnički staž u Gradskoj upravi  obavilo je 25 mladih ljudi, odnosno svi visokoobrazovani svršeni studenti koji su konkurisali.  Pomenimo i 143 paketa pomoći u građevinskom materijalu Bošnjacima stradalim u poplavama 2014. godine, s tim što je Grad ( od 2003. do 2014. godine) dodijelio povratnicima sredstva za sanaciju 582 objekta, dok je Federalno ministarstvo dostavilo još 129 paketa građevinskog materijala. U Bijeljini i Janji je od 2006. godine, zahvaljujući Bošnjacima u Gradskoj upravi, obezbijeđeno 175 hiljada KM za vodovodnu mrežu, za javnu rasvjetu 182 hiljade KM, za objekte obrazovanja, kulture i zdravstva 1. 694.000 KM, za sanaciju kuća povratnika 593.000 KM, dok je samo u Janji za asfaltiranje cesta obezbijeđeno 2.400.000 KM.

To, naravno, nije sve. Podaci govore da je obezbijeđeno i preko 2,5 miliona KM za projekte održivog opstanka Bošnjaka, kroz razne vrste donacija, prije svega poljoprivrednicima, i zapošljavanju u poljoprivredi, pa 500.000 KM kroz projekte FMROI za malu privredu,  početni biznis i zapošljavanje radnika, više od 4 miliona za regulisanje rječice Janje, 270.000 KM za javnu rasvjetu.  Asfaltirano je preko 50 kilometara ulica samo u Janji, asfaltirano je i više ulica u Bijeljini  (nedavno je završena ulica pored kanala Dašnica), a u planu je dalja adaptacija pet ulica u Bijeljini i sedam u Janji, u kojima žive Bošnjaci. Uz sve to, oni koji žive u Bijeljini i Janji znaju da je ovdje, zahvaljujući djelovanju pojedinaca, prije svega  iz SDA,  “Preporoda” i Islamske zajednice, stvorena, za ovdašnje prilike, izuzetno tolerantna i otvorena atmosfera kad su u pitanju međuetnički odnosi. Ovdje se živi i diše neuporedivo slobodnije nego u bilo kom drugom gradu u RS-u. Dozvolite mi da budem malo ličan : gdje to  u ovom entitetu, da ne idem dalje, neko, poput mene, može da piše, govori, objavljuje knjige i tekstove na internetu, a da opet uživa javno poštovanje? Znate li za neki drugi takav slučaj? A za sve to neko je morao da se izbori.

Je li to malo? Ne bi se reklo. I sad se javi pametni Bošnjo, koji kaže : ja nisam ništa dobio. E, takvi uzmu od dodikovaca 50 maraka da glasaju za njih, pa tako prodaju i sebe, i svoju djecu, i državu, i narod, i prošlost, i budućnost, sve đuture za 50 maraka. Ili manje. Kao i neizlaskom na izbore, oni praktično glasaju za svoju sopstvenu propast.

Šta li bi na ovo rekli mudri, stari Grci?

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari