Piše: Jusuf Trbić

Balkan je regija u kojoj vladaju čuda. Istorija je ovim predjelima tutnjala poput uragana, koji iza sebe ostavlja pustoš, pa se ne zna ni šta je bilo prije, ni šta je sad. Svako ima svoje tumačenje svega, prošlost se mijenja, dograđuje, renovira i kreči uvijek iznova, ovdje spomenici najkraće traju, svako ima svoj komad istorije, koji čuva samo za sebe, i niko se ni s kim ne može složiti, ako ih kakva viša sila ne natjera na to. Najveće čudo su oni koji vode narode. Oni kao da jedva čekaju da proliju tuđu krv, pa da se poslije decenijama i vijekovima prepiru oko toga ko je koga, ko je prvi počeo i zašto.  Balkan liči pomalo na teatar u kojem  ti naši predvodnici igraju svoje uloge, bore se za neke velike, neostvarive ideale, trošeći tuđe živote, a tek kad se okrenu na drugu stranu, ili, što bi rekao Marko Vešović, tek kad vam okrenu guzicu, vidite im pravo lice. Ali, oni su se već presvukli, obukli novo ruho i govore novim jezikom, prepoznati ih ne možeš, pa narod opet krene za njima. I tako, od krivine do krivine, nikako na pravi put da izađemo.

Eno ga Vučić. Još juče je bio jedan od najžešćih Šešeljevih sljedbenika, koji je za skupštinskom govornicom prijetio : ako NATO ubije jednog Srbina, mi ćemo ubiti stotinu muslimanskih civila. Onih bespomoćnih. Izostavio je tom prilikom one koji su gađali Srbe, vojnike NATO-a, Amerikance nije ni pomenuo, ali to je bilo sasvim u skladu sa čuvenom četničkom hrabrošću. Pa je svim snagama puhao u istu tikvu s Karadžićem i njegovim brojnim pacijentima, a u Beogradu je, zajedno sa Tomom Nikolićem, skidao natpis Bulevar Zorana Đinđića, da bi na to mjesto stavio tablu s natpisom : Bulevar Ratka Mladića. Ali, pošto svaki vuk s vremena na vrijeme mijenja dlaku, što ne bi i Vučić. Pa je preko noći postao najveći demokrata svih vremena, počeo je uvoditi red u uneređenu Srbiju i hapsiti kriminalce, što je za svaku pohvalu. Čak je i za svoju prvu posjetu inostranstvu, kao tek ustoličeni premijer, odabrao Sarajevo, potvrđujući opredjeljenje Srbije da poštuje suverenitet i, što je posebno važno, teritorijalni integritet BiH. Što je naišlo na velike simpatije Brisela, i pravu euforiju  Bosanaca, koji su u sekundi sve zaboravili i carevo novo ruho prihvatili kao jedino i pravo. Upravo to, ta skolnost da se čak i najgore stvari brzo zaborave, da se sve mjeri emocijama, a ne razumom, to je i danas najveća smetnja balkanskom i bosanskom čovjeku da razmjeri i shvati svijet oko sebe. Aleksandar Vučić zaista radi mnogo toga što treba pozdraviti, ali, kad je Bosna u pitanju, sve treba gledati racionalno, pri čemu su djela mnogo važnija od riječi. A da li je novi srpski vožd ikada rekao i jednu riječ osude srpskih zločina u napaćenoj Bosni, da li se javno i konačno odrekao monstruozne ideje Velike Srbije, da li se odrekao ratnih zločinaca Mladića, Karadžića i društva, da li je ikad osudio Dodika i ostale nastavljače njihovog djela? On nije rekao ni riječ osude zbog postavljanja spomen-obilježja Ratku Mladiću na Vracama, pored glavnog puta, a zajedno  sa Tomom Nikolićem i Dodikom odbio je doći u glavni grad BiH, na obilježavanje godišnjice Prvog svjetskog rata. Razlog : ne želi stajati pored spomen-ploče na zidu Vijećnice, na kojoj piše da su srpski zločinci u noći između 25. i 26. avgusta 1992. godine zapalili Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku BiH. Svima njima zasmetao je pridjev “srpski”, njima koji taj pridjev, u skladu sa uputstvima štaba neumrlog velikosrpskog projekta, upotrebljavaju svuda i na svakom mjestu, preko svake mjere. Za njih postoje samo srpska zemlja, srpsko nebo, srpska vlada, srpski ministri, srpski sportisti, srpska kultura i privreda, sve je srpsko u tim multietničkim zajednicama, Srbiji i RS-u, osim, eto, zločinaca. Mada oni te zločince poštuju i slave kao srpske heroje, daju im pomoć, šalju im ljekare i vozaju ih državnim avionima i helikopterima. O tim zločincima govore kao o osobama s najvećim zaslugama za srpstvo, kao o srpskim herojima, koje je Hag nepravedno osudio, jer tamošnje sudije nisu mogle da shvate da su ti heroji imali pravo da kolju i ruše u ime srpstva, Bog im je lično dao odobrenje za to. Onda ispada da im ne smeta pridjev, već imenica, dakle, jesu srpski, ali ne zločinci. Valjda su  heroji, šta bi drugo bili? Uz to, ni Vučić ni ostali ne kažu šta bi, po njihovim mišljenju,  tamo trebalo da piše. Ako zločin ne mogu negirati, možda je trebalo da piše : četnički zločinci. Ali, to bi još više razljutilo Tomu Nikolića, koga je Šešelj lično počastio titulom četničkog vojvode, a sadašnji predsjednik Srbije tog se čina nikad nije odrekao. Možda je trebalo napisati : srpski rodoljubi su, braneći sebe i domovinu ( valjda Bosnu, ne znam koju bi drugu, entitet ne može biti domovina),  zapalili Vijećnicu, pobili više od 13 hiljada civila i terorisali grad tri i po godine, i to sa sigurne udaljenosti? Ne bi im ni to valjalo. A možda su Sarajlije mogle napisati da su neki nepoznati tipovi to učinili? Ili, još bolje, da su to učinili sami Bošnjaci, pa sve  poturili Srbima? A možda je ipak najbolje da nisu napisali ništa, bilo, pa prošlo, puj pike, ne važi. Time bi, valjda, srpski lideri bili zadovoljni. Osim ako i Nikolić, i Vučić, i njihov novi prijatelj Dodik, nisu tražili dlaku u jajetu, to jest bilo kakav izgovor da ne dođu na tu državnu ceremoniju.

A da se radi o prijateljstvu između najvećih Srba, potvrđuje i njihova namjera da za Vidovdan proslave svečano otvaranje srpskog Diznilenda zvanog Andrićgrad, skupa sa Kusturicom, jedinim Nemanjom u vaskolikom srpstvu,  čiji se otac zvao Murat. Glavni baja tu će opet biti Dodik, onaj isti koji je prije neki dan, na svečanom prijemu u ruskoj ambasadi, na zaprepaštenje cijelog diplomatskog kora, teatralno sjeo dok se intonirala himna BiH. Himna njegove države. Države čiji suverenitet, je li,  podržava Aleksandar Vučić. U Banjoj Luci juče, 19. juna, proslavljen je rođendan Radovana Karadžića, na glavnom gradskom trgu, uz veliki Rašin poster u prirodnoj veličini. Policija se nije miješala, političari se nisu oglasili. A prije samo nekoliko dana Dodik je u Beogradu, nakon sastanka s Vučićem, zajedno s njim izašao pred novinare i ponovio svoje stare teze o potrebi cijepanja BiH. Vučić nije ni obrvom mrdnuo na taj novi proljev mozga svog druga Laktašenka. Kao što nikad ni riječi nije rekao o nizu akcija banjalučke vlasti protiv povratnika i njihove sopstvene države, od terorisanja povratnika do zakona o katastru i državljanstvu i odluke Vlade o prebivalištu. Da i ne govorimo o stalnim, neprekinutim naporima da se prekinu svi procesi na državnom nivou i spriječi sve što može voditi normalizaciji  odnosa u BiH, i da se to čini svakodnevno, čak i na sopstvenu štetu. A predsjednik Srbije čak je nedvosmisleno govorio o nemogućnosti postojanja države BiH, i, nikom ništa. Tako, eto, bivši četnici grade dobrosusjedske odnose.

Što bi rekli stari ljudi, političarima ne treba vjerovati ni kad ti darove donose. Ovi naši ništa i ne donose, samo odnose. Čak i sad, nakon katastrofalnih poplava, umjesto da smanje svoje plate i ostala primanja, da rasprodaju vozni park, da smanje administraciju i sopstveni luksuz, oni će novac za sanaciju štete namiriti oporezivanjem naroda, onog istog koji je poplavljen. Pare će uzeti čak i od penzionera. I to u oba entiteta. Svako će uzeti od svojih.  To se zove : briga za narod ili zaštita nacionalnih interesa. I tako će nastaviti sve dok mi ne izađemo masovno na izbore i pometemo lopove s političke scene.

Političarima ne treba vjerovati na riječ, za njih su riječi potrošna roba. I ne treba se bojati onih na vlasti, oni su tu zbog naroda, a ne obrnuto. Ne treba im dozvoliti da mijenjaju uvjerenja kao košulje, i da nas godinama, kao do sad, prevode žedne preko vode. Ovdje gdje vladaju čuda raznih vrsta, političari su kao jegulje koje se podjednako dobro snalaze i u vodi, i u blatu, i na suhu.

A kad ih otjeramo s vlasti, vidjećemo da su oni, zapravo čuda od labuda.

Komentari