Piše: Jusuf Trbić

U subotu 31. maja u Sarajevu je održan četvrti naučni skup “Bosanskohercegovačka država i Bošnjaci”, u organizaciji BZK “Preporod”BiH. U vremenu duboke krize države i društva, koja prijeti ne samo raspadom svih vrijednosti, već i bukvalnim raspadom hiljadugodišnje države Bosne, glasovi razuma su nedopustivo rijetki, akademska zajednica se ne čuje, intelektualni krugovi se bave ispraznim teoretisanjem, javnost je sluđena podjelama svih vrsta, nema artikulisane državne i nacionalne strategije, nema promišljenih stavova o budućnosti, pa je ovakav napor “Preporoda” stvar neobična i dragocijena u mračnom vremenu propadanja. Već četvrtu godinu zaredom ugledni naučni i javni radnici daju svoju analizu aktuelnog stanja države i naroda, njihovi radovi štampaju se u godišnjaku “Preporoda” i predstavljaju dubinsku sliku stanja i mogućih rješenja bosanskog čvora. Ovoga puta svoje stavove iznijeli su ugledni intelektualci, među njima i Rusmir Mahmutćehajić, Senadin Lavić, Omer Ibrahimagić, Nerin Dizdar, Kadrija Hodžić, Suad Kurtćehajić, Lada Sadiković, Rasim Gačanović, Jasna Bakšić Muftić, Goran Bašić,  Desmond Maurer, Amra Hadžimuhamedović, Haris Halilović, Redžep Škrijelj  i drugi.

U svim izlaganjima, manje ili više, naglašen je problem etničke podjele, koju je zabetonirao Dejtonski sporazum, i potreba njegove temeljite reforme, odnosno donošenja novog ustava ili vraćanje na ustav Republike BiH, izgradnja sekularnog, građanskog društva i ujedinjavanje probosanskih snaga, to jeste svih koji Bosnu smatraju svojom državom. Neophodno je temeljito preispitivanje bosanske i bošnjačke politike, ali i shvatanja prošlosti, i odnosa sa susjedima, kao  i puta u budućnost, koji je sve neizvjesniji. Raskidanje sa etno-konfesionalnom matricom u društvenim odnosima i revizija ideoloških i kulturno-istorijskih obrazaca kojih smo se do sada držali, to su, čini se, prvi koraci na putu kojim smislena probosanska politika treba da ide.

10311727_10202095001683598_6966173189513335139_n

Moje izlaganje na tom skupu imalo je naslov “ Bošnjaci u RS – između čekića i nakovnja”. Govorio sam o ljudima koji su postali kusur u etnopolitičkoj trgovini maglom, i koji su postali manjina, izgubljena i diskriminisana, u državi čiji ustav kaže da manjina nema. Bošnjaci i Hrvati u RS, Srbi u FBiH, kao i oni koji se nazivaju Ostalima,  jesu ljudi koje niko ne predstavlja, ni u Predsjedništvu BiH, ni u Domu naroda državnog parlamenta, ali ni u entitetskim tijelima vlasti, oni su lišeni osnovnih građanskih prava, odbačeni i od “svojih” i od “tuđih”. U posebno teškom položaju su Bošnjaci koji žive u RS-u, jer je taj entitet stvoren zločinom nad njima, etničkim čišćenjem i genocidom, i traje na zaboravu i zatiranju svega bošnjačkog i bosanskog. Taj entitet, dobijen kao nagrada za zločin, jeste nakovanj na kojem leže bespomoćne bošnjačke glave. Čekić koji udara po tim glava jeste kratkovida i katastrofalna  politika etničke podjele i vjerske dominacije, i taj čekić u svojim rukama drže bošnjačke političke elite. Tragično je da su Bošnjaci prvi stvorili etnički i vjerski modificiranu stranku, i da su prvi zatražili rušenje Ustava Republike BiH za račun “dogovaranja naroda”, što se pokazalo kao fundamentalna greška koja se više ne da ispraviti. I to su učinili oni koji su najbrojniji, a možda i većina u državi, i kojima nikakva podjela ne ide u prilog, jer, u konačnici, dovodi do nestanka, njihovog i njihove države.

Bošnjačka politička elita ne vidi dalje od Sarajeva i sopstvenih interesa, ne vidi da samo multietnička građanska, sekularna država obezbjeđuje opstanak, da samo društvo izvučeno iz srednjovjekovnih, feudalnih, provincijalnih okvira, koje je Desmond Maurer nazvao ““samoorijentalizacijom”, omogućava približavanje svijetu. Ta elita nema ni znanja, ni sposobnosti da se izvuče iz ralja etničke podjele,  dominacije religije i povratka u mitsku prošlost, i da se okrene građanima, znanju, zajedništvu, da se okrene modernom. Nema zahtjeva za uvođenjem obaveznih multietničkih lista na izborima, nema ni pokušaja okupljanja probosanskih snaga iz svih dijelova stanovništva, nema nacionalne strategije, nema ideje o masovnijem povratku prognanih, nema nikakvog znaka da će oni koji vode narod i državu izvući konačno glave iz pijeska i pogledati oko sebe. Prošlo je vrijeme kad su Bošnjaci čekali, ispružene ruke, da im neko udijeli pravdu, da im napravi državu, da ih za ruku povede u budućnost, jer to više niko nikome ne daje, danas svako dobija onoliko koliko učini sam za sebe.

Skup kojem sam prisustvovao jedan je od načina da se ukaže na pravce kojima treba ići, i jedan od pokušaja da se bar malo razbudi uspavana politička i društvena svijest Bošnjaka. I Evlija Čelebija je zapisao da Bošnjaci nisu glupi, samo im  pamet sporo dolazi. Danas, kad nam je pamet potrebnija nego ikad, čini se da nam ona nikako ne dolazi. Ostaje da se vidi – hoće li tako i ostati i dokle će to trajati.

Komentari