Ako je suditi o stanju u BiH i o njenoj perspektivi prema diplomatskoj aktivnosti koja se odvija ovih dana u BiH, ali i u svijetu u vezi s njom, onda bi se mogli izvući optimistični zaključci o toj perspektivi.

 Piše: Esad Duraković

Među ostalim, hrvatska Predsjednica nedavno hrli u Tursku da s predsjednikom Erdoganom razgovara o važnim unutarnjim pitanjima BiH; nedavno je i premijer Plenković tumarao tu, po BiH; upravo je donesena Rezolucija Evropskog parlamenta o BiH; Izetbegović i Vučić čak zajedno odlaze u Tursku; tročlano Predsjedništvo ovih dana odlazi u Brisel na razgovore; impresivne besjede i zaključke engleskih lordova da i ne spominjem…

Nemoguće je oteti se dojmu o vrlo složenoj i intenziviranoj diplomatskoj aktivnosti koja bi mogla dati nadu stanovništvu BiH poslije četvrt vijeka ni-rata-ni-mira već zlopaćenja da najzad prevlada (prevladati ne znači i zaboraviti) etničku podijeljenost koja sve vrijeme ovdje vodi u antagoniziranje, te da se Bosanci i Hercegovci skrase u blagodatima društva, a to prvenstveno znači u uživanju spasonosnih građanskih vrijednosti. Međutim, nakon svih nedaća kroz koje prolazimo i pred prijetnjama novim blokadama i paralizama društva i države zarad trijumfa tzv. etničkih vrijednosti i prioriteta (to je stravična obmana!), valja i dalje biti oprezan, čak i skeptičan. Osnovni razlog za skepticizam sadržan je u sljedećem.

U BiH ne može doći do popuštanja tenzija – dakle do relaksacije i napretka – sve dotle dok se Srbija i Hrvatska zaista – efektivno i na djelu a ne verbalno – ne odreknu agresijskih ciljeva prema BiH. Politička rukovodstva obje susjedne zemlje, koje su izvršile agresiju na BiH, čvrsto vjeruju da je još uvijek moguća njena podjela, odnosno da je moguća konačna realizacija zločinačkih ratnih ciljeva Miloševića i Tuđmana. Najviša politička rukovodstva tih zemalja i njihove institucije djeluju upravo tako i danas – odnose se prema BiH, samo verbalizirajući njen suverenitet, kao prema nekakvoj teritoriji-nedođiji, upadajući u nju kada i kako hoće, obilježavajući onaj isti „svoj“ etnički prostor koji su, kao takav, markirali Tuđman i Milošević. Primjera za to ima previše da bih mogao pobrojati ih ovdje. Hrvatsko političko rukovodstvo, njene najviše političke institucije, permanentno gaze suverenitet BiH, ali isto čini i srbijansko političko rukovodstvo – sve do one otrovne, smrtonosne metafore predsjednika Nikolića, izrečene u Banjaluci, o zmiji otrovnici koja puže uz stablo. Dakle, riječ je, s obje strane, o jednoj uporno puzajućoj diplomatskoj agresiji koja najviše računa na to da će onaj bezoblični, amorfni subjekt koji nazivamo međunarodnom zajednicom najzad zamoriti se, pa da će klonuti i predugo mrcvarena BiH, te će uspjeti rasparčati je kao plijen. Vijeće za implementaciju mira i Ured Visokog predstavnika postali su, odnosom prema toj strategiji, njen dio i oličenje neefikasnosti. To je „strategija strvinara“ koji iscrpljuju svoju žrtvu, čekajući da najzad klone. Poseban je problem, i on zaslužuje osvrt drugom prilikom, otkud tolika doza bosanske, naročito bošnjačke servilnosti pa da više uopće i ne reagiraju na sve te akte diplomatske agresije susjeda, umjesto da svaki put glasno upozoravaju svijet na bahatost i kontinuiranje agresije čelništva istih onih zemalja koje su izvršile agresiju na BiH – sve do genocida i udruženog zločinačkog pothvata. (Nekada je to mogao i znao Haris Silajdžić. Čak i samom generalnom sekretaru NATO-a na zajedničkoj konferenciji za štampu!)

Dakle, kriza u BiH, izvan svake sumnje, generira se iz agresijske politike dvije susjedne zemlje. Zato je iluzorno očekivati – a upravo to čini i naša i međunarodna javnost – da se mogu konstruktivno dogovoriti ovdašnji tzv. lideri. Čović i Dodik – pa zar to nije očigledno?! – jesu „izvršioci radova“ političkim strukturama iz susjednih zemalja. Kada bi tzv. međunarodna zajednica odlučno, stvarno i efektno (novčanim ili nekim drugim sankcijama) priprijetila Hrvatskoj i Srbiji, Dodik i Čović, kao i njihove kamarile, otplutali bi niz vodu vrlo brzo i nepovratno. Nije suštinski problem u njima dvojici već u činjenici da su oni eksponenti i izvršioci politika susjednih zemalja. To im daje snagu da, neokrznuti već moćni i prebogati, skoro četvrt vijeka zlostavljaju ovu zemlju i ovo društvo. Posebno je zanimljivo kako EU ne uviđa tako destruktivnu politiku jedne svoje članice. Ali, ruku na srce, često se zapitam u ovakvim situacijama zašto bi i EU, koja je inače birokratski obnevidjela, reagirala na ove vrste agresivnosti ako na to često, čak i u najflagrantnijim slučajevima, ne reagiraju ni BiH institucije ili političke partije?! Takva politička indolentnost i neosviještenost djeluje dvojako. Na jednoj strani, time se pristaje na nacionalno poniženje (nacionalno u značenju državnosti), ali se istovremeno nanosi vlastitoj zemlji velika politička šteta jer se šutnjom pristaje na kontinuiranje agresivnosti susjednih zemalja, sada ispoljene u diplomatskoj agresiji. Takva bosanska šutnja je simptom ozbiljne vrste bolesti.

Na osnovu svega iznesenog može se zaključiti da postoje tri faktora koji ne reagiraju pravilno i pravovaljano u interesu BiH. Prvi faktor je međunarodna zajednica (Evropa, prije svega) koja nema ni snage ni mudrosti da politički markira i osujeti agresijske ambicije susjeda prema BiH te da u tom pogledu djeluje odlučno i efektivno pa bi Čović i Dodik brzo bili otpremljeni na politički otpad. Šokantno je, npr., da EU ne upozori hrvatsku Predsjednicu da se okani lobiranja za rasistički i segregacijski Izborni zakon u BiH budući da je takav prijedlog izmjena Izbornog zakona u dramatičnom sukobu s temeljnim evropskim vrijednostima. Drugi faktor je bosanski patriotski faktor (i bošnjački, naročito) koji, kao što sam rekao, nedovoljno ili nikako ne upozorava na stalno komšijsko upadanje u suverenitet BiH. Nužno je uvijek isticati činjenicu da vladajuće političke strukture u te dvije susjedne zemlje još uvijek vode „lešinarsku politiku“ preko svojih eksponenata u BiH. Otuda stižu temeljni problemi. Najzad, treći faktor su mediji koji također uglavnom se bave simptomima, odnosno manifestacijama, a ne uzrocima bosanske nesreće koja traje predugo. Pravi uzroci nisu Dodik ni Čović: medijske reflektore treba usmjeriti na političke strukture susjednih zemalja za koje oni rade. Bez tako sinhroniziranog demaskiranja pravih uzroka krize u BiH , teško se nadati istinskom progresivnom pomaku. Sve drugo je zamajavanje, mrcvarenje žrtve.

Ima još jedan fundamentalni uzročnik krize a koji se medijski također ne osvjetljava u nužnoj mjeri. To je etički i profesionalno unakaženi pravosudni sistem koji je u svakom zdravom društvu kičmeni stup toga društva. Ali – to je tema za neku drugu priliku. Isto tako, servisni odnos vjerskih zajednica prema politikama koje četvrt vijeka unesrećuju društvo i pomažu bogaćenje elītā zaslužuje sasvim posebnu pažnju.

 

(Vijesti.ba)

Komentari