Piše: Jusuf Trbić

 

Čudni su putevi pravde. Kad čine neviđene zločine, najveći zločinci nemaju obzira ni prema kome. A kad dođu pred sud ( ako dođu), njihova ljudska prava moraju da se poštuju. Pa ih, nakon izdržane kazne, njihovi simpatizeri čak dočekuju kao heroje, trošeći na svečani doček pare svih poreznih obveznika, među njima i žrtava tih dželata. Vidjeli smo to i ovih dana.

Agencija SENSE je nedavno objavila i ovakvu vijest : predsjednik Haškog tribunala Teodor Meron uslovno je uvažio zahtjev za smanjenje kazne Goranu Jelisiću za 1.350 dana, zbog njegovog dobrog vladanja u zatvoru Tolmeco u Italiji. Kako je pojašnjeno, to je propis u Italiji, pa je po tom osnovu do januara 2012. godine Jelisiću već smanjena kazna za 1.170, a nešto kasnije za još 180 dana, što ukupno iznosi četiri godine. Predsjednik Tribunala zadržava pravo da, eventualno, na kraju ne uvaži to smanjenje, što se odnosi i na mogućnost prijevremenog oslobađanja nakon izdržane dvije trećine kazne.

Inače, Goran Jelisić, zvani «Srpski Adolf» ( nadimak je dao sam sebi) uhapšen je 22. januara 1998. godine. Na suđenju je priznao dvanaest ubistava, maja 1992. godine u logoru Luka u Brčkom, a osuđen je na 40 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja rata. U presudi je naglašeno da su ti zločini izvršeni pod posebno otežavajućim okolnostima, a Pretresno vijeće je naglasilo «odvratnu, zvjersku i sadističku prirodu Jelisićevog ponašanja.»

Sjećam se razgovora sa njemačkim i haškim istražiteljima u vrijeme prije Jelisićevog hapšenja. Kad god je pomenuto njegovo ime, reakcija je bila ista : on je zvijer. Već se sve znalo o tom neuglednom, sitnom bijeljinskom kriminalcu koji je, voljom srpskih vlasti, postao neprikosnoveni gospodar života i smrti u strašnom koncentracionom logoru Luka u Brčkom. Grozote vezane za njegovo ime ne mogu se prepričati. Za njega se čulo prvih dana maja 1992. godine, kada je, kao sumanut, jurio ulicama Brčkom, u policijskoj uniformi, i pucao na svakog Bošnjaka koga bi ugledao. Niz fotografija na kojima on sustiže na ulici bošnjačkog civila i ubija ga pucnjem u potiljak obišle su svijet. Tog istog dana upao je u džamiju i pucao u grupu ljudi, pa nastavio ludački pohod sve dok ga neko iz vojske nije zaustavio. Ali, ti «podvizi» nisu prošli nezapaženo, pa su ga srpske vlasti postavile, ni manje ni više, već za komandanta koncentracionog logora, u čemu je ključnu ulogu imao Ljubiša Savić Mauzer. Logore je, kao što se zna, osnovala JNA, a ludaci poput Jelisića bili su odlični izvršitelji planova o eliminaciji bošnjačkog stanovništva. Teško je i zamisliti šta je sve Jelisić radio u logoru. Premlaćivanja, mučenja, silovanja i ubijanja bili su svakodnevni ritual, a on sam bio je glavni egzekutor. Uz njega su bili i njegova vjerenica Monika, njen brat Kosta Simeunović, Ranko Češić i drugi, a «istakli» su se i brojni Semberci, a posebno ugljevički četnici koji su često dolazili u logor da se iživljavaju nad bespomoćnim ljudima.

monika mlada

        Ljude su kupili po kućama, i svako ko bi bio doveden u logor prošao bi odmah strašnu torturu. A najgore je tek stizalo. Izvodili su ljude i ubijali ih svake noći. Činio je to ko god je htio. Klali ih žicom, pored otvorenog šahta. Pijani, pucali su u grupe logoraša, iz zabave. Sjekli razbijenim pivskim flašama, što je bila specijalnost mlade Monike. Pričao mi je jedan poznati brčanski trgovac : « Doveli su jednog Hrvata, svi smo ga znali, odsječenih ušiju i nosa. Bio je sav krvav, Jelisić je pitao ko će od nas da ga ubije. Premrli smo od straha. Na kraju se smilovao jedan njegov pratilac i ubio čovjeka nožem.»

Pričala mi je žena, koju su silovali i mučili u logoru : « Svakodnevno su nas silovali, ko god je htio. Morale smo ih služiti. U kućici pored Save svako veče bi sjeli Jelisić i društvo, da piju, dovodili su im logoraše da ih tuku palicama, lancima, šipkama. Kad se umore, sjede i gledaju, a stražari tuku. Svi se vesele, a Monika se smije glasno, neljudski, i taj smijeh odjekuje iznad vode. Ti mučenici se više nisu vraćali u hangare. Pobijeni su.»

Jednom je Jelisić postrojio logoraše i istresao pred njih punu vreću odsječenih muških polnih organa. «Ovako ćete i vi proći», zaprijetio im je.

Strahote u Luci su bile takve, da se to, jednostavno, nije moglo sakriti. Kad je logor zatvoren, Jelisić više nije bio potreban, pa su ga poslali na front. Već prvog dana je, u strahu, ispucao nasumice čitav redenik na položaje Armije BiH, bez ikakvog povoda, pa je izazvao odgovor s druge strane, što je uzbunilo i srpske vojnike. A kad je drugi put pozvan da ide na front, pucao je sam sebi u stopalo, samo da ne ide tamo gdje se gine. Nakon rata je organizovao borbe pasa, da uživa u krvavim igrama.

U Hagu je priznao sve, čak i ono što ga nisu pitali, pa je tako izbjegao doživotnu robiju. Sad mu, eto, smanjuju kaznu, pa možda dočekamo da i njega vidimo na slobodi.  Neće ga dočekati muzika i slavlje, jer zvijeri poput njega ne trebaju više nikome. Ali će ostati gorko pitanje : zar i takvi zločinci zaslužuju slobodu i prava koja danas, u Republici Srpskoj, nemamo ni mi, koji nikoga u životu nismo ni poprijeko pogledali?

Komentari