Piše: Saud Grabčanović
(zakonodavstvo, pravosudni sistem i policija)
Uvod
Ova je tema do sada u našoj istoriografiji bila veoma rijetko, površno i često netačno obrađivana i prezentirana širem krugu naše čitalačke publike. Površne i često zlonamjerene interpretacije ove teme, koje su iznosili istoriografi iz našeg okruženja, kod naših bošnjačkih čitatelja stvarale su pogrešnu i krivu predstavu o Osmanskom carstvu i vremenu njegove vladavine na ovim prostorima. Te su zlonamjerne interpretacije imale za cilj omalovažiti Osmansko carstvo, Turke i Bošnjake kao veoma konzervativne i zaostale narode bez kulture, čije su društvo i država bili totalno neorganizovani. Trebalo je „dokazati“ da je vlast u Osmanskom carstvu počivala na nepravdama, izrabljivanju, otimačini i teroru, posebno nad kršćanskim stanovništvom. U tom su carstvu po njima vladali : bezakonje, anarhija, nepotizam i korupcija. Danas se često u praksi kao primjer pristrasnosti primjenjuje jedan slogan koji su izmislili ti islamofobi, a koji glasi :”Kadija te tuži, kadija ti sudi”. Ova floskula sa pravom istinom o osmanskom pravosuđu nema nikakve veze. Pravi cilj takvih krivih analiza osmanske vladavine bio je omalovažiti islam kao religiju, a njegove sljedbenike prikazati u što lošijem svjetlu, da bi se onda mogle ostvariti praktične velikodržavne idologije, to jest osvajanje tuđih teritorija. Prava je istina dijametralno različita od ovih krivih i zlonamjernih analiza. Ja ću, nadam se, ovim mojim radom dokazati da su nezavisnost i objektivnost osmanskih kadija i pravosudnih institucija u osmanska vremena bile na daleko većem stupnju političke neovisnosti i objektivnosti nego što je slučaj kod naših današnjih korumpiranih sudova i sudaca.
Postoje nepobitni dokazi da je Osmansko carstvo od svog nastanka u 13. Stoljeću, pa sve do svog kraja, početkom 20. stoljeća, bilo dobro organizovana i uređena država, utemeljena na vlastitom zakonodavstvu, koje je predstavljalo kombinaciju islamskog vjerskog zakonodavstva ili šerijata i sultanskih zakona-kanuna (i oni su bili utemeljeni na šerijatskim propisima), te prihvaćenog običajnog prava pokorenih naroda. Srednjovjekovno osmansko zakonodavstvo, u vrijeme kada bilo utemeljeno, predstavljalo je najmodernije i najpravičnije zakonodavstvo koje je bilo u primjeni u tadašnjem svijetu. Osmansko se zakonodavstvo kroz vijekove veoma malo mijenjalo i sporo moderniziralo, kao i sama osmanska država, koja je sve do svoga kraja bila islamska i konzervativna. Do značajnijih promjena osmanskog zakonodavstva dolazi tek u 19. stoljeću, kada su osmanski sultani pokušavali modernizirati svoje poljuljano i oslabjelo carstvo, koje je sve više zaostajalo, u svakom pogledu, za modernim evropskim velesilama. Ove sultanske reforme su, pored zakonodavstva, obuhvaćale i reforme državne uprave,vojske i teritorijalnog ustrojstva države. Cilj tih reformi u zakonodavstvu je bio davanje većih ljudskih i građanskih prava običnom stanovništvu carstva, posebno kršćanima. Sultani su se pri izradi ovih novih zakona koristili nekim elemetima iz modernih evropskih zakonodavstva toga vremena. Osnovni cilj svih tih reformi je bio ponovna centralizacija vlasti u rukama osmanskih sultana i ograničavanje moći lokalnih feudalnih gospodara, koji su se bili odmetnuli od vlasti, posebno u perifernim pokrajinama carstva.
Temelji osmanskog zakonodavstva
Osmansko Carstvo (na osmanskom turskom: دولتِ عَليه عُثمانيه, Devlet-i Aliye-i Osmaniye, što znači “Osmanska Uzvišena Država”, na modernom turskom: Osmanlı Devleti, “Osmanska država,” ili Osmanlı Imparatorluğu”) 1299. godine osnovao je sultan Osman I. Osmansko Carstvo je u svojoj osnovi bilo islamska država, a zakoni u carstvu su bili bili utemeljeni na Kur’anu, svetoj muslimanskoj knjizi koja sadrži duhovna, dogmatska i pravna načela islama. Kur’an je podijeljen u 114 poglavlja ili sura, koje su podijeljene na kuranske stavke – ajete.
Šerijatski zakoni:
Šerijat je islamsko pravo nastalo u razdoblju od 7. do 12. vijeka u arapskom hilafetu, a na temelju islamskog vjerskog zakona. Šerijat obuhvaća :
1. nasljedno pravo,
2. bračno i porodično pravo,
3. kazneno pravo i
4. propise o sudskom postupku.
Šerijatski zakon koji je bio primjenjivan u Osmanskom carstvu je, pored Kur’ana, crpio svoje principe i iz Sunneta Alejhiselamovog ili Sune, kako se ta knjiga još naziva. Suna je predstavljala drugu glavnu svetu knjigu u Osmanskom carstvu u kojem se, kao državna religija, ispovijedao sunitski islam. Suna-Sunnet Alejhiselamov predstavlja analizu kuranskih propisa i islamskih običaja, te predstavlja normiranu praksu primjene islamskih propisa izloženih u Kur’anu. Iako je Kur’an glavna sveta knjiga muslimana sunita , Sunnet Muhammeda A.S. se smatra praktičnim izvorom religijskih uputa, koje u praksi bez pogovora treba da slijedi svaki musliman pripadnik sunitske grane islama. Sunnet je ono što je poslanik Muhammed radio, govorio ili šutnjom odobrio. To je njegova praksa, koju muslimani smatraju normativnom. Nekada se Sunnet poistovjećuje s nazivom Hadis. Hadisi su, u stvari, odvojena poglavlja ove svete knige. Sunnet, kao pravni izvor, zauzima drugu poziciju, jer sadrži pojašnjenje onoga što je nejasno u Kur’anu, kao i neke propise i pitanja o kojima Kur’an uopšte ne govori. Sunnet je tumačenje i praktična primjena Kur’ana. Kur’an u mnogim ajetima podsjeća vjernike na zakonodavnu važnost sunneta, npr: “On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje.” (En-Nedžm, 3-4). Šitska grana islama Sunnet Muhammeda A.S. potpuno odbacuje, a smatra ga falsifikatom sunitskih halifa i u praksi nepotrebnim.
( Nastaviće se)