Piše: Jusuf Trbić

Dakle, svi planovi stvaranja države za sve Srbe bili su gotovi davno prije bosanskohercegovačkog referenduma za nezavisnost. Metod za ostvarenje tog cilja bio je jasan i već isproban u Drugom svjetskom ratu, kad su četnici pobili više od sto hiljada Muslimana – etničko čišćenje, to jest zločin. Pred svijetom su, pravdajući genocid,  velikosrpski ideolozi iznosili kriterije na osnovu kojih se neka teritorija smatra srpskom. Dva su najvažnija : etnički ( gdje su Srbi u većini) i istorijski ( gdje su u manjini). Ako ni to nije dovoljno, poteže se tzv. metaetnički princip – tvrdnjom da je tu izvršen genocid nad Srbima u prošlosti. Tome se dodaje i strateški princip – kad je neka teritorija strateški važna za srpski narod, kako je učinjeno i u programu četnika Draže Mihajlovića. Zanimljiv je i gruntovni princip, koji se primjenjivao na Bosnu, i po kojem je 70 posto zemljišta u BiH srpska svojina. Pri tome se ni najmanje nisu obazirali na faktičko stanje, na popis iz 1991. godine, po kojem je, i nakon svih slučajeva oduzimanja zemlje Muslimanima i nekoliko talasa nacionalizacije, zemljište u privatnom vlasništu bilo procentualno raspoređeno u skladu s udjelom pojedinih etničkih grupa u ukupnom stanovništvu, dok je društveno zemljište pripadalo državi. Ako bi se i ono dijelilo po istoj osnovi, pripadnici srpskog naroda bi u svom vlasništvu imali oko 30 posto zemljišta, ali se tu, dakako,  radi samo o imovinsko-pravnim odnosima, a nikako o principima etničke podjele. Pa ipak, velikosrpska propaganda je trubila kako Srbi posjeduju 70 posto bosanske zemlje, pa je i cijelo Sarajevo izgrađeno na srpskoj zemlji.  Tome  se dodavao i ekonomski princip : Muslimani su dobili najkvalitetniju zemlju, Srbi su tako osiromašeni…Sve u svemu, u to vrijeme lidere velikosrpskog pokreta teško bi zadovoljila i čitava Bosna. Ali, ni to nije bilo sve. Kako je napisao Slobodan Inić, u toku operacije prema Goraždu iz komande srpske vojske stiglo je obavještenje da se “ na taj način stiču uslovi da Srbi ostvare vekovno pravo da žive na Drini.” “ Tako su Srbi, koji su vekovima živeli na Drini, otkrili da imaju vekovno pravo da tu žive”, napisao je Inić.

Očigledno, za nebeski ( arijevski) narod nije bilo nikakvih prepreka. A kad je Vojska RS zauzela Osmake, general Mladić je izjavio : “Danas smo ušli u ovo srpsko selo, u koje srpska noga nikad nije kročila, dok ga mi nismo oslobodili.”

Ekstremni nacionalizam, ideologija mržnje, prekrajanje prošlosti, etnička podjela, laž kao temelj politike, sav taj bogati arsenal fašističke politike   viđen je i na drugim stranama krvave balkanske drame. Nove političke elite u Hrvatskoj  ideologiju ustaštva i NDH vidjele su  kao način stvaranja nezavisne države, a sam Tuđman je govorio da je NDH  “izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda”. Počelo je rušenjem partizanskih spomenika (prema nekim podacima srušeno ih  je više od 3 hiljade), a nastavilo se organizovanim i upornim afirmisanjem ustaštva, pogotovo od strane Katoličke crkve. Iako postoje jaki otkloni takvoj politici, pogotovo u intelektualnim krugovima, a taj proces nije dobio zvaničnu sudsku legitimaciju, kao kod komšija, fašizacija svijesti je uzela maha do te mjere, da se, kako se čini, više ne može zaustaviti. Istoričar Vjekoslav Perica kaže : “ Hrvatski fašizmi ne samo da imaju kontinuitet, nego  je savremeni u nekim aspektima gori od onoga iz Drugog svjetskog rata. Nije dovezen u okupiranu Hrvatsku na talijanskim vojnim kamionima, niti ga je nadgledao gestapovski general u Zagrebu, kao što je bilo 1941, i nije se potom jedva održao četiri godine, uz masovni otpor srpskih i hrvatskih antifašista koji su ga porazili. On je u drugom historijskom naletu krajem dvadesetog vijeka osvojio srca većine Hrvata, bio je njihov masovni slobodni demokratski izbor. Ustaštvo je, baš kao i četništvo u Srbiji, rehabilitirano kao organizacija za borbu protiv komunizma i kao žrtva komunizma, a komunizam je demoniziran kao najveće zlo u povijesti. To se danas uči u školama i crkvama.”

Etnički i klerikalni nacionalizam u Srbiji i Hrvatskoj na političkom se nivou skladno dopunjuju, održavajući ravnotežu sakraliziranih državnih ideologija, koje njeguju iste obrasce kolektivne svijesti : obožavanje izmišljene istorije, isključivost, nacionalna homogenizacija, kultura laži, kult mučeničke nacije, etno-konfesionalno jedinstvo kao himna božanstvu države, vraćanje mitu i plemenskoj demokratiji za odabrane, ubijanje individue, građanskog društva i sekularizma. Time je okupirana i BiH, kao glavno bojno polje razračunavanja dva anahrona velikodržavna koncepta. Dejtonski ustav je ustoličio nacionalizam kao temelj funkcionisanja države, a međunarodna zajednica je prihvatila genocid kao način rješavanja političkih odnosa. “A šta je to sadašnje izdanje Republike Srpske”, pita se Vesna Pešić. “Činjenica je da u Bosni i Hercegovini nije postojala nikakva srpska teritorija, na kojoj bi u velikoj većini koncentrisano živeli Srbi. To je tek ratom trebalo ostvariti. I ostvareno je ratom, tako što su teritorije očišćene od Bošnjaka ( ubijanjem, masovnim zločinima, etničkim čišćenjem i genocidom u Srebrenici), a mir u BiH uspostavljen tako što je Dejtonskim sporazumom prihvaćena podela zemlje na Federaciju BiH i Republiku Srpsku, uz labavu i nefunkcionalnu centralnu vlast. Rat za stvaranje “srpske teritorije” vodile su srpske snage u Bosni i organi vlasti i vojska Republike Srbije. Republika Srpska je od samog početka smišljeno i neprekidno podrivala BiH ( samu sebe je definisala kao antizapadnu tvrđavu pod zaštitom Rusije), tako da od nje ostane samo prazna ljuštura, koja bi se u jednom trenutku raspala, te umrla navodno prirodnom smrću, a RS se onda priključila Srbiji.”

U Bosni su zakonski eliminisani građani, a uvedena vladavina etno-konfesionalnih plemena, kao navodnih “konstitutivnih naroda”, dominacija plemenskog jednoumlja i etnički totalitarizam, neskriveni rasizam i diskriminacija, drastična neravnopravnost građana, uprkos tome što je Evropska povelja o ljudskim pravima dio Ustava BiH i njemu je nadređena, politička kontrola nad pravosuđem, ekonomijom, kulturom i javnim životom, i kontinuitet sukoba etnija kao jedini oblik nacionalne identifikacije. I to je slika nastavka bosanskog rata drugim sredstvima, jer insistiranje na razlikama potrebno je za sukobe i rat, a afirmacija sličnosti – za mir. U RS-u se ne piše i ne govori o stalnoj, sistemskoj diskriminaciji svih koji nisu Srbi, o nepravdi i nepoštovanju ljudskih prava, o tretiranju ne-Srba kao građana trećeg reda, o teroru krsnih slava,  vjerskih obilježja, obreda i naziva institucija, o ignorisanju zločina nad Bošnjacima i Hrvatima i slavljenju “svojih” zločinaca, o izjavama srpskih zvaničnika u kojima se svi drugi označavaju kao remetilački faktor u entitetu koji pripada samo jednom narodu i jednoj religiji…Nikoga ne brine ukidanje bosanskog jezika u školama, oduzimanje imovine Bošnjaka i Hrvata,  ili činjenica da ne-Srbi ne mogu biti na bilo kakvom rukovodećem mjestu, uključujući i šefa čistača ili portira, a da  se njihova zaposlenost u etnitetskim institucijama i organizacijama mjeri promilima. Sve je to u ovom dijelu BiH normalno, tako to vide i zvaničnici iz Srbije, koji RS redovno nazivaju državom srpskog naroda i govore o vezama dva dijela istog naroda, zaboravljajući namjerno da  taj entitet, po njegovom Ustavu ( i po državnom, dejtonskom) čine tri naroda i ostali. Premijer Vlade Srbije Aleksandar Vučić svaki put naglasi kako se u BiH ne može donijeti ni jedna važna odluka bez saglasnosti sva tri naroda, ali to nikad ne kaže za Republiku Srpsku, u kojoj su ista ta tri naroda ravnopravna na isti način kao i na nivou BiH. Zabrinjavajuće je da na to ne reaguju ni OHR i predstavnici međunarodne zajednice, ali ni bošnjački i bosanski političari. Jer, očigledno je da se radi o veoma dobro razrađenoj strategiji očuvanja rezultata zločina, etničkog čišćenja i genocida, koja treba da obezbijedi ono što nije postignuto ratom. O tome javno govore i Dodik, i srpski patrijarh Irinej, i političari iz vlasti i opozicije i u Srbiji i u RS-u. I – nikom ništa. Kao da svi čekaju da Bog, Amerika ili neka druga sila riješe te probleme, a kad će, ne zna se.

 

                                                                         (nastaviće se)