‘Ako u tebi ima snage, osjećaja časti, kajanja ili stida, izaberi pokajanje, zatraži oproštaj od svog naroda i idi’, pisao je Dodik Miloševiću početkom vijeka.
Piše: Dragan Bursać
Nakon što je ambasadorica Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini Maureen Cormack saopštila da su predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku uvedene sankcije zbog nepoštivanja odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o zabrani organiziranja referenduma u RS-u, nastao je tajac.
Svi su čekali Dodikovu izjavu i dobili je u mlakom komentaru, u kojem je ustvrdio kako je on to “očekivao”. Sa druge strane Drine javio se i premijer Republike Srbije Aleksandar Vučić, koji je rekao kako posjeduje takvu informaciju “od Amerikanaca”.
Kako protumačiti čitavu ovu ujdurmu? Vrlo jednostavno.
Milorad Dodik uspio je poniziti ionako ponižen narod u RS-u. Uspio je izolovati više od milion ljudi, osramotiti ih i devastirati im živote. Dabome, njemu sankcije SAD-a ništa ne znače, ali narod, koji preživljava od tranši Međunarodnog monetarnog fonda i milostinje Evropske unije, i dalje će se klanjati svom asasinu. I taj puk tek kad počne korijenje glodati organizovaće svesrBsko takmičenje u “pokretu otpora protiv Dodika”. Do tada, uz inat zdravom razumu, gledaćemo velikosrBski velikopaćenički žrtveni samoubilački teror, koji će krezava raja zarobljena u kosovskom mitu svojom djecom plaćati.
Platio je čitav jedan narod
I ne samo to. Ove postizborne trenutke (u Bosni i Hercegovini i Americi) Dodik će doživjeti kao manju neugodu i još veće bustovanje nacionalnog mišića. Biće posebno zanimljivo gledati njegovu Radio-televiziju RS-a, koja će od velikog vođe parade, zagovornika secesionizma, referenduma svake vrste, instant stvoriti Milorada Dodika velikomučenika, pravovjerca u borbi protiv pansrBske zavjere.
Zvuči vam poznato? Zvuči vam miloševićevski s kraja prošlog vijeka? Upravo tako! Tada je čitav jedan narod platio devastiranje zarad opstanka na vlasti jednog tiranina. Mnogo mučan i gotovo iskopiran scenario.
Da li je moguće da jedan narod u manje od dvije decenije generiše klona i sebi stvori isti suicidalni scenario? Moguće je, ali ne treba optuživati narod. Dabome, daleko je od pravdanja, ali ipak…
Dakle, više od milion ljudi dvije decenije talac je politike jednog lokalnog vulgarnog pragmatika, koji je iz puke potrebe skliznuo u nacionalizam. Sebičluk, samovolja i egomanijakalna potreba ostanka na vlasti koštale su entitet RS samouništenja.
Upamtite, neće tu RS uništiti niti NATO trupe niti Amerika niti EU… Ako joj ko mačem o glavi radi, to je poltika Milorada Dodika. Politika kamikaze, koji je stjeran u ćošak. Pravovjerni će reći “Amerika ga je dovela na vlast, Amerika će ga i skloniti”… Ima tu istine, samo što u ovoj tužnoj balkanskoj skaski nije moralo biti tako.
Stvar psihijatrije i psihologije
Nije Dodik morao da se od ekonomskog preduzetnika prometne u lokalnog nacionalistu, koji je trn u oku svakom zdravorazumskom biću. Ili jeste? Ako jeste, to je već stvar psihijatrije, socijalne psihologije i psihologije masa.
Bolest, kao i svaka, pred fatalnom dijagnozom, reći će narod, mogla se predvidjeti i zaustaviti. Dabome! Ali, nije bilo “demokratskih kapaciteta”, nije bilo “usaglašenog mišlljenja”, nije bilo “zajedničkih stavova”… Sa svim ovim moraju da se nose ljudi koji su helikopterima i tenkovima stvorili “dašak svježeg demokratskog vjetra na Balkanu”.
Ali, ima nade! I sada, kao i uvijek, treba ponoviti mudre riječi jednog čovjeka:
“Bogatu zemlju, ponosne ljude si opustošio, vezao za Aziju, natjerao svoj narod da u ratu protiv cijelog svijeta gine za spas čovječanstva od novog svjetskog poretka. Vrijeme je da podvučeš crtu ispod svoje vladavine. Tvoj narod te više ne želi. Tu ti sila ne pomaže. Učini bar jednu uslugu Srbima – pusti ih da slobodno kažu da hoće rastanak s tobom. Tvoj interes i srpski interes ovdje se razilaze. Ti idi lijevo, a Srbi neka idu pravo.”
Vidite kako je život čudna stvar i kako vas dijalektička nužnost pronađe. Nije ovo napisao niti Zoran Đinđić niti Čedomir Jovanović niti neko iz nesrpskog korpusa. Da, da, pogađate, ovo su riječi Milorada Dodika u pismu upućenom Slobodanu Miloševiću početkom vijeka.
Ovo su riječi koje kao eho odjekuju u bubnim opnama Dodikovim ovih dana. On ih se boji, a u sviti nema nijednog novog mladog Dodika juniora da mu ih kaže. I tu je sva njegova nezgodacija. I tu je sav sumrak sistema. Milorad Dodik otići će ovako ili onako, ustavno ili prije vremena do 2018. godine.
Poslušaj i pročitaj samog sebe
Samo… Samo što je za dvije decenije napravio kamarilu poslušnika, koji nisu u stanju da podignu glavu i vide nešto dalje od banjalučke provincije. Dodika, koji je osramotio svoj narod, nažalost, nema ko da zamijeni. A, moraće. Ovako ili onako. Što prije, to bolje.
I zato je u doba srama posve efemerno Dodikovo razmišljanje na temu “Samo da dođe Trump, pa da me oslobodi muke i okova…” Em je to politički duboko infantilno, em je Trumpu Dodik poznat koliko i monetarni sistem Kirgistana, em se niko u američkoj administraciji neće baviti efemernostima tipa “slučaj Dodik”.
I zato, odlazi, Milorade, jer, kao što Miloševiću poručuješ dok si bio pri zdravoj pameti: “Ako u tebi ima snage, osjećaja časti, kajanja ili stida, izaberi pokajanje, zatraži oproštaj od svog naroda i idi. Ima ko da vodi Srbiju tamo gdje bi već bila da nije bilo tebe. Vrijeme je da odeš, Slobodane.”
Milorade, sve si rekao. Obrukao si svoj narod za sve pare, tri generacije unaprijed. Promisli gdje bi bila dječica napumpana nacionalizmom da nije bilo tvoje moždane, duhovne, nacionalne i materijalne peripetije. Ako ti nema ko reći ili napisati, poslušaj i pročitaj samog sebe.
Vrijeme je da odeš, Milorade!
(http://balkans.aljazeera.net/)