Piše: Jusuf Trbić
Čudo jedno kako je odjeknuo moj posljednji tekst na ovom mjestu, pod naslovom “ Krenuli su vozovi”. Kao nikad do sad javili su se brojni branitelji (veliko)srpstva, oni koji bi da prefarbaju mrak i da nam dokažu da crno nije crno, već bijelo. Treba reći da je nacionalistički mozak isti kod svih, na svim stranama, jer kako je to govorio Danilo Kiš, nacionalizam je paranoja, a ta bolest ne dozvoljava objektivno gledanje na stvari. Na Balkanu svi etno-religijski tabori danas imaju svoje istine, svoju istoriju, svoja tumačenja, i toga nisu pošteđeni ni Bošnjaci, a ni ostali. Svi govore da su samo oni žrtve, da su svi drugi krivi, samo oni ne, da nije bilo onako kako je bilo, već kako mi kažemo da je bilo. Ali, čini se da su sljedbenici velikosrpske ideologije i u tome posebni. Često mi liče na jednojajčane blizance, jer svi misle isto, u dlaku, od akademika do seljaka na pijaci, i svi reaguju po Ćosićevom principu da je “laž spasila srpski narod”. Za njih ne postoje ni činjenice, ni dokazi, ni svjedoci, ni sudske presude, ni živi ljudi koji pamte, ni elementarna logika, ni sto puta dokazana istina, ništa od toga za njih nije važno, i sve što se ne slaže s njihovim stavom proglašavaju lažima, mržnjom prema Srbima, huškanjem na rat, ugrožavanjem države i tome slično. Ja živim u Bijeljini, u entitetu Republika Srpska, i pišem o onome što mene boli. Smetalo to kome, ili ne. Ko god misli da nisam u pravu, neka sjedne, pa iznese dokaze. Ja sam spreman na to.
U pomenutom tekstu iznio sam činjenice, doduše, uz malu dozu ironije, a dobio zauzvrat primitivne uvrede i izlive nekakvog prizemnog rodoljublja, kojim samozvani branitelji srpstva obilježavaju svakoga ko se drzne da iznese istinu. Recimo : jesu li iz Beograda poslali u Prištinu voz islikan kao srpska zastava, sa natpisima na dvadesetak jezika : “Kosovo je Srbija”? I to, valjda, nije provokacija? Pitao sam kako bi to izgledalo da je u obrnutom pravcu krenuo voz islikan kao kosovska zastava, sa natpisima, na primjer : “Kosovo nije Srbija”. Da li bi to bila provokacija, ili dokaz slobode kretanja? Je li predsjednik Srbije, prvi čovjek države, izjavio kako bi Srbija mogla poslati vojsku na Kosovo, a išao bi i on, zajedno sa sinovima? I to nije ratnohuškačka retorika, a ono što ja napišem – jeste? A zašto sam pominjao Kosovo? Pa, zato što nama u Bosni takvi vozovi, simbolički, stižu skoro svakoga dana, a ako neko reaguje na to, eto mu optužbi svih vrsta. Pomenuti Tomislav Nikolić, recimo, podržao je u Banjoj Luci otvoreni separatizam Milorada Dodika, a svako zna ono što je neki dan glasno rekao Vukota Govedarica : da bi najava otcjepljenja RS-a izazvala rat. I njih dvojica ne huškaju na rat, a ja, eto, radim na tome! Nije huškao na rat ni patrijarh Irinej kad je svojevremeno podržao Dodikovu ideju o referendumu za osamostaljenje RS-a i tom prilikom izjavio : “ To ne bi bilo nikakvo čudo. Taj proces je već krenuo. Ako može Kosovo da se odvoji od Srbije, zašto se RS ne bi odvojila od Federacije BiH i pripojila Srbiji? Za tako nešto ima mnogo više razloga, jer se oduzimanjem Kosova sada prave dve albanske države, a Srbija i RS bi bila jedna država kao što je bila vekovima?”
Mojim vrlim kritičarima ne smeta ništa od onoga što srpski svjetovni i vjerski lideri govore i rade, ne smeta im što su ne-Srbi građani drugog reda u RS-u, što ih u entitetskim institucijama nema ni jedan posto, što se bošnjačkoj djeci oduzima pravo na jezik, što su, u jednoj sekularnoj i multietničkoj državi, uvedene krsne slave, kao praznici svih građana, što se slave dokazani i presuđeni ratni zločinci, što se nipodaštavaju žrtve, što svakoga dana slušamo uvrede i gledamo urušavanje države i naših života. I to života svih nas, bez obzira na etničku pripadnost. Ne smeta im ni što je vlast toliko osiromašila sve građane, da uskoro većina neće imati šta da jede, ne smeta im što mladi odlaze i sve oko nas propada, smeta im moja kritika! Pa, ja prozivam na isti način i bošnjačke političare, jer se o vladarima naših sudbina nema šta dobro reći. Ali, njima smeta iznošenje istine i činjenica koje oni ne mogu pobijati. Osim primitivnim uvredama. A to iznošenje istine, ma kakva bila, može svima nama samo koristi donijeti, jer šta god da se u budućnosti desi, nama valja zajedno živjeti pod ovim nebom. A nikada nećemo biti mirni dok ne sagledamo jasno ono što nam se dogodilo.
Uzmimo za primjer ono što se događalo u našem gradu uoči rata i o čemu sam pisao u prošlom tekstu. U Bijeljini je 19. septembra proglašena SAO “Semberija i Majevica”, kao “ sastavni dio federalne jedinice BiH koja će se priključiti Jugoslaviji”, kako piše u osnivačkom aktu. U to vrijeme još niko nije pominjao nezavisnost BiH, niti mogući referendum, koji je održan tek 29. februara i 1. marta naredne, 1992. godine. Pitao sam: kako je moguće da je referendum uzrok, a proglašenje RS-a posljedica, kad elemetarna logika kaže da uzrok uvijek prethodi posljedici? Dubravka Stojanović, beogradska istoričarka, kaže da se iz toga može izvući samo jedan zaključak : da je srpski separatizam uzrok rata u Bosni, i to sam pomenuo u tekstu. Zar to nije jasno svakome ko hoće objektivno da razmišlja, pogotovo ako uzme u obzir sve okolnosti, sve što se događalo na jugoslovenskoj i srbijanskoj političkoj sceni prije početka rata protiv Bosne? Činjenice su neoborive, a o svemu drugom može da se razgovara.
Mnogima je smetalo kad sam, više puta do sad, govorio i pisao o događajima u Bijeljini početkom aprila 1992. godine, kad su arkanovci počinili desetine zločina nad civilima, i to ne krijući se i u prisustvu svjedoka. Nisu se libili ni da se slikaju u devastiranoj džamiji ili dok šutiraju u glavu ubijenu ženu na trotoaru. Ali, o tim zločinima niko neće da govori, a mene svaki put optuže kako, navodno, mrzim srpski narod, i to cio, bez ostatka, jer iznosim istinu. Pa, zar se Srbi zaista brane samo laganjem? Beogradski novinar Dejan Ilić je napisao : “ Ko god iznosi istinu o osam hiljada muslimana koje su u julu 1995. ubili srpski vojnici, govori protiv Republike Srpske. ..Šta to, onda, znači? To znači da, ko god govori istinu, govori, ustvari, protiv Republike Srpske, to jest … da Republika Srpska može da se brani samo lažima.” I ja sam pominjao genocid, koji je dokazan na najvišem svjetskom sudu, sudu Ujedinjenih nacija u Hagu, i tome se nema šta prigovoriti, sviđala se ta presuda nekome ili ne. Zar je to dokaz kako ja nekoga mrzim ili huškam na rat? Zašto srpskim patriotima ne smeta što vlast RS-a slavi ratne zločince i time poistovjećuje čitav srpski narod s njima? Zašto ne kažu ko je ubijao njihove nekadašanje komšije i prijatelje, ko ih je protjerivao i zašto, ko je rušio džamije i odvodio ljude u logore? Možda bismo nakon toga mnogo lakše razgovarali.
Adam Mihnjik je napisao da je najveći izraz patriotizma kad je čovjek u stanju da se zastidi zbog onoga što je u ime njegovog naroda učinjeno. Ja sam više puta napisao da se stidim zbog svakog zločina, zbog svega lošeg što su pripadnici mog naroda učinili. Možete li i vi to reći?