Piše: Benjamin Butković
U situaciji kakvu imamo i svijetu kakav je danas Bosna i Hercegovina ne može isposlovati presudu Međunarodnog suda pravde bolju od one iz 2007. godine.
Bakir Izetbegović je u postupku donošenja odluke o reviziji presude Međunarodnog suda pravde u Haagu po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid na ozbiljnom političkom iskušenju: pokazati državničku hrabrost, mudrost i viziju ili se do kraja mandata člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine valjati u kaljuži dnevno-političkih ratova.
Ako prihvati moralnu obavezu prema žrtvama i odluči da agent Bosne i Hercegovine preda zahtjev za reviziju presude, kako je sam rekao, izazvat će najveću krizu u Bosni i Hercegovini od Daytona do danas. Posljedice su nepredvidljive. Ući će u duboki sukob sa zapadnim silama, od čijeg odnosa prema Bosni i Hercegovini već godinama zavisi njena sposobnost opstajanja. Ionako narušeni odnosi s političkim partnerima u vlasti bit će dodatno pogoršani.
Kratkoročno, dobit će političke poene unutar Stranke demokratske akcije, u dijelu naroda koji ga smatra liderom, nahranit će vlastitu sujetu da se, eto i on, odupro pritisku velikih sila i, najvažnije, kod žrtava, koje očekuju da konačno neko pravomoćnom presudom upre prstom u režim koji je pokretač zla na zapadnom Balkanu.
Kriza, žrtve i dokazi
Državnička mudrost i vizija bili bi pokazani odlukom da se, ionako slaba, država Bosna i Hercegovina ne uvlači u, ponavljam, najozbiljniju krizu, zato što bi to, prema procjeni jedne grupe neovisnih analitičara, moglo uzdrmati njene temelje.
Najteži zadatak jest kako objasniti žrtvama da zahtjev za reviziju ne garantira izmjenu presude. Na ovom je zadatku kušnja za Izetbegovićev politički autoritet, sposobnost kreiranja nove atmosfere, ali i krupan zadatak za suradnike kojima je okružen. Svi skupa morali bi napraviti strategiju amortiziranja prvog vala prigovora nezadovoljnih i opozicije.
Pri donošenju odluke Izetbegović i suradnici trebali bi imati na umu da kvalitet potencijalno novih dokaza apsolutno nije bitan. Međunarodni sud pravde kroz svoju je historiju već pokazao da nije imun na donošenje odluka koje sadrže i političke elemente, osim pravnih. Pritom se ogradio i vrlo visokim kriterijima u procesu podnošenja zahtjeva za reviziju.
Genocid počinjen nad Bošnjacima u zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda u Srebrenici presudom je okarakteriziran kao lokalni, za počinjenje su krivim proglašeni Vojska Republike Srpske i policija RS-a, a Srbija je odgovorna za kršenje Konvencije UN-a o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.
Simpatije su potrošene
Kada bi Međunarodni sud pravde prihvatio zahtjev za reviziju presude i donio presudu o počinjenom genocidu nad Bošnjacima na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine i proglasio krivom Srbiju za njegovo počinjenje, to bi, pravnim slijedom stvari, implicitno značilo da su članice Kontakt-grupe SAD i Rusija krive za kršenje Konvencije UN-a o sprečavanju genocida. Međunarodni sud pravde nikada neće donijeti takvu odluku ma kakve nove dokaze agent Bosne i Hercegovine donio u Haag.
Tok suđenja Slobodanu Miloševiću pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije u Haagu i njegova “zagonetna smrt”, presude Momčilu Perišiću i Vojislavu Šešelju, postupak protiv Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića utrli su put sumnji da se godinama tražila argumentacija za aboliranje Srbije i Zapada od odgovornosti.
Gorka je to pilula, ali važan argument više nije na strani žrtava, koje Izetbegović zastupa. Bošnjaci, ili bosanski Muslimani, kako se nazivaju u haškim dokumentima, imali su u vrijeme pripremanja tužbe protiv Savezne republike Jugoslavije simpatije Zapada kao najbrojnije žrtve balkanskog sukoba. Zbog antiislamske histerije nakon pojave Al-Kaide i grupe Islamska država Irak i Levant i povezivanja nekih od njihovih lidera s ratovanjem u Bosni i Hercegovini na strani Armije Bosne i Hercegovine, tih simpatija više nema uprkos tome što se u izjavama zapadnih zvaničnika o Bošnjacima govori kao o evropskim muslimanima koji su inkluzivni.
Dodatni argument jest da je Međunarodni sud pravde dosad primio tri zahtjeva za reviziju izrečenih presuda i sva tri odbio.
Teška vremena traže hrabre odluke. Da bi Izetbegović bio državnički hrabar i vizionar, Zapad mu mora pomoći, a ni Rusija ne bi smjela biti postrani. Da ogolimo politiku do kraja: za ovako tešku odluku Izetbegović nešto mora dobiti.
U situaciji kakvu imamo i svijetu kakav je danas Bosna i Hercegovina ne može isposlovati presudu Međunarodnog suda pravda bolju od one iz 2007. godine.
Raskrsnica sa dva puta
Srbija konačno – i deklarativno i u praksi – mora priznati odgovornost za genocid počinjen u Srebrenici. Bošnjaci moraju dobiti čvrste garancije da je njihov strah od disolucije zemlje bezrazložan i da se spominjanje federalizacije u Evropskom parlamentu može razumijevati jedino na evropskim pravnim stečevinama, a ne na njenim interpretacijama, ma odakle dolazile. Politički Zapad vrlo je kreativan, pa ovom spisku može dodati još nekih benefita u dogovoru s Izetbegovićem.
Kakvu god odluku da donese, dio javnosti će ga podržavati, dio kuditi. Jer, ovo je raskrsnica sa dva puta. Treći ne postoji.
Šta god da odluči, Bakir Izetbegović trebao bi se prisjetiti poente govora potpisnika Dejtonskog sporazuma u ime tadašnje Repulbike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića, pri objavljivanju da je dogovor u Ohiou postignut. Izetbegović stariji tada je rekao da “u svijetu kakav je danas i u situaciji kakva je danas [1995. godine] bolji mir nije bilo moguće postići”.
Svom narodu Izetbegović mlađi mora smoći snage reći – u situaciji kakvu imamo i u svijetu kakav je danas, da bolju presudu od one iz 2007. godine nije moguće dobiti.
(http://balkans.aljazeera.net)