Slučaj revizije: Ko je kriv?

Za jedne presporo, za druge prebrzo – 9. marta je stiglo „Saopštenje za javnost“ Međunarodnog suda pravde u Den Haagu kojim je pravno određena sudbina zahtjeva od 23. februara za reviziju presude po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije u predmetu koji se odnosi na primjenu Konvencije UN o sprječavanju i kažnjavanju genocida.

Za jedne će ovo biti novi povod dugovječnoj nadmenosti, likovanju i euforičnom zbijanju etnonacionalnog jedinstva. Za druge su na ovaj dan sahranjeni posljednji snovi o iskonskom idealu istine i pravde kao neminovnim karikama pomirenja. A dugoročno, i za jedne i za druge bi bilo fantastično kada bi se, na ovaj nevini datum, svako u svojim torovima suočio sa sobom kako bismo svi konačno shvatili da ‘savršena pravda’ kao i nikakvo drugo savršenstvo ne postoji, kada bi se od inata, euforije, kavge i osvete odrodili, kada bi se pravo prepustilo pravnicima, a politika politčarima, i kada bi se Bosna i Hercegovina kojim čudom, već narednog jutra probudila kao Domovina svih!

Ovakvi idealistički snovi nisu irealni ako u većini nismo nosorozi! Jer ovako kako je sada, i kako je bilo do sada – nikome normalnom ne ide u prilog. Svijet se, evo, ponovo izmiče od nas kao od šuge, ne želeći da ima ikakve ozbiljne odnose s našim, i mrskim i dragim, a geografski čarobnim ‘Apsurdistanom’. Najnoviji dokazi se nalaze upravo u „Saopšetnju za javnost“ s potpisom predsjednika Međunarodnog suda pravde, francuskog sudije rodom iz Egipta, Ronnya Abrahama. Iz tog saopštenja se isčitava nekoliko šokantnih činjenica među kojima i ona da su se između Sarajeva i Den Haga, još od maja prošle godine, razmjenjivale vrlo bitne i zanimljive depeše mimo znanja nadležnih institucija i uvida javnosti.

Sudija Ronny Abraham, naime, otkriva da je Registrar Suda 25. maja prošle godine primio pismo od Sakiba Softića kojim se traži zvanično tumačenje u vezi s njegovim legalitetom i legitimitetom na poziciji agenta Bosne i Hercegovine za pokretanje postupka revizije po presudi od 26. februara 2007. godone. Već sutradan, 26. maja, Registrar ICJ-a brzopotezno obavještava Softića da je novi pismeni dokaz o njegovom imenovanju neophodan kako bi on nastavio ulogu bh. agenta. Međutim, takav dokument, po tvrdnjama predsjednika Suda, nikada nije dostavljen. Uprkos tome, Softić se prihvatio uloge bh. zastupnika, te je osobno potpisao, spakovao i 23. februara predao zahtjev za reviziju. Još je gore što su ovaj dokument potpisali i nelegalni stranci – fon van den Biesen i David J. Scheffer u ulogama zamjenika agenta Bosne i Hercegovine. Postavlja se, dakle, pitanje da li su članovi bh. Predsjedništva znali za ovakve zahtjeve Suda, te da li je Izetbegović prije neformalnog sastanka u sarajevskoj Vijećnici imao vjerodostojne informacije od Softića?

Saopštenje predsjednika ICJ o odbijanju zahtjeva za reviziju otkriva, također, da se mimo znanja bh. javnosti, sa Sudom u Den Hagu dopisivao i Mladen Ivanić, koji je još 13. jula 2016. godine u svojstvu člana Predsjedništva BiH „izvijestio“ Međunarodni sud pravde o mogućem nelegalnom podnošenju zahtjeva za reviziju, dostavljajući, dakako, i vlastito viđenje o tome. Ivanić je, dakle, skoro osam mjeseci prije bezizglednog zahtjeva za reviziju skrivao od javnosti svoje tajne adute, a u javnosti je glumio zaprepaštenost pokretanjem „Izetbegovićevog zahtjeva“!

Sedam mjeseci kasnije, 3. februara ove godine, slično pismo je odaslao i ministar vanjskih poslova Igor Crnadak. U oba pisma se insistira na činjenici da državno Predsjedništvo nije donijelo nikakvu novu odluku o zastupanju Bosne i Hercegovine pred ovim Sudom, te se izričito navodi da je Sakib Softić „bivši agent“ u međunarodno-pravnom zastupanju po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije. U pismima Ivanića i Crnadka se također navodi da Predsjedništvo BiH nikada nije donijelo nikakvu odluku o imenovanju niti bilo koga drugog na poziciju bh. zastupnika pred Međunarodnim sudom pravde.

U namjeri da konačno ustanovi o čemu se zapravo radi, sekretar Suda je u skladu s pravilima i statutom ICJ, 24. februara uputio već poznata pojedinačna pisma članovima državnog Predsjedništva, na koja su odaslani već poznati odgovori. Zanimljivo je, međutim, da je najbrži u prepisci s Registrarom u Den Haagu bio hrvatski član Predsjedništva Dragan Čović, čiji je odgovor (da Predsjedništvo BiH kao kolektivni šef države nije odlučivalo o reviziji) otpremljen već 28. februara. Odgovor Mladena Ivanića (da je odluka o reviziji donesena izvan institucija države) stigao je 1. marta, a odgovor Bakira Izetbegovića (da je odluka o imenovanju Sakiba Softić kao agenta BiH donesena još 4. oktobra 2002. godine) – zaprimljen je u Sudu 2. marta.

Na temelju takvih ‘rogova u vreći’ Sud je nakon sedam dana ocijenio da „ne postoji pravnovaljana odluka državnog Predsjedništva o zastupanju Bosne i Hercegovine u postupku revizije presude od 26. februara 2007. godine“…, te da zbog toga „nije moguće vodi sudski postupak po Zahtjevu za reviziju…“ Iako do momenta nastajanja ovog teksta u Sarajevo nije stigao transkript sudske rasprave, te iako su stajališta Suda obnarodovana putem Saopštenja za javnost umjesto odlukom Suda, više je nego izvjesno da se po pitanju revizije kao pravnog lijeka ništa više ozbiljnoga neće moći napraviti. To, međutim, ne znači da su s devetim martom iscrpljene sve međunarodno-pravne mogućnosti, pogotovo ako se ne polazi od premise da ‘savršena pravda’ uopšte postoji.

Posmatrajući najnoviji razvoj događaja iz dnevno-političkog ugla, u pravu su oni koji negodiju što su formalni razlozi zapriječili put ka meritumu zahtjeva za reviziju, odnosno što su procesna pitanja onemogućila nepristrasnu međunarodno-pravnu provjeru validnosti najnovijih dokumenata koji su Sudu dostavljeni kao dokazi o sudjelovanju Srbije u genocidnim radnjama. Gledajući iz ugla međunarodno-pravne struke,  loše je po pravdu što će ostati nepoznato koliko su novoprikupljeni dokazi vjerodostojni i izvan svake osnovane sumnje, te da li su oni optužujući protiv Srbije.

Bez obzira na sve moguće uglove sagledavanja najnovije odluke Međunarodnog suda pravde, nema osnova da se ljudski bijes i profesionalna žest tovare samo na pleća s pravom zabrinutog Bakira Izetbegovića čija je državno-politička odgovornost, po realnom sudu vrijednosti, bila neupitna i prije odbijanja zahtjeva za reviziju zbog njegovog iluzionizma. Ljudska srdžba i profesionalna žest bi se sada, kao i 17. februara, trebala upraviti prema onim “bošnjačkim mudracima” koji su, iz ličnih interesa i dodvoračkih pobuda prema žrtvama, ali i mogućeg izbornog profita, pogurali obespućenog Izetbegovića u nagovoru da najvišu državnu instituciju u zemlji zamijeni jednoumnim sijelom u sarajevskoj gradskoj Vijećnici. Zbog toga se mora postaviti pitanje gospodinu Softiću, gospodinu fon van den Biesen i David J. Schefferu, uvaženoj gospođi Memišević, reisul-ulemi Kavazoviću i ex-reisu Ceriću, gospodinu Radončiću, Ganiću, Belkiću, Nikšiću, Komšiću, Jerlagiću, uvaženim profesorima Trnki i Kurtćehajiću…da li su se postidjeli devetog februara zato što su se desetak dana prije podnošenja bezizglednog zahtjeva za reviziju, dičili time što su bili među onih „pedeset probranih, važnih i odgovornih koji rade u interesu bošnjačkog naroda“? Da li se imalo stidite što javno tražite ostavku samo Izetbegovića? Da li se stidite što su nakon vaše utrke za istinu i pravdu, vašim vaninstitucionalnim sijelom u Vijećnici, i pravda i istina u ovom sudskom procesu vjerovatno trajno poraženi?