Piše: Jusuf Trbić
Prije nekoliko godina čuli smo vijest da je u srbijanskom kamenolomu Rudnica u opštini Raška otkriveno 250 tijela ubijenih albanskih civila, ali to nije izazvalo mnogo interesovanja u toj miroljubivoj državi, koja tvrdi da nikada nije ni činila, ni pomagala zločine. Zato je bilo sasvim razumljivo to što je Srbija tražila od Kosova da plati iskopavanje žrtava. Dosta što ih je zakopala, možete zamisliti kako je to težak posao bio, valjalo je prvo umrtviti tolike ljude, pa ih prevoziti, pa zakopavati…Posla preko glave. Neće valjda Srbija još i otkopavanje plaćati? Ni u novoj srpskoj državi s druge strane Drine ne zaostaju u principijelnosti. Oni su napunili tolike masovne grobnice, i to do vrha, i, što se njih tiče – posao je završen, pa ko hoće da otkopava, neka to radi o svom trošku. Isto je i sa džamijama. Srbi jesu porušili sve do jedne, bio je to veliki posao, koliko su samo eksploziva potrošili, a zna se kako je eksploziv skup, neće valjda sad davati pare za obnovu tih istih džamija? Pa, što su ih onda rušili? Te su džamije svojim visokim munarama remetile srpski vazdušni prostor, pa srpske ptice nisu mogle slobodno da lete srpskim nebom. I moralo se to srušiti, iz opravdanih razloga.
A tek logori! I oni su mnogo koštali. Jest da logoraši nisu mnogo jeli, nisu imali apetita, šta li, ali opet, kad se sve sabere, i hrana, i voda, i cjelodnevni boravak, pun pansion, takoreći, i plate za stražare i osoblje, ispada povelika suma, pa se ne treba iznenaditi ako srpske vlasti tuže nekadašnje logoraše i zatraže da im plate bar dio tih ogromnih troškova.
Kažu , srpska vlast je deportovala Bošnjake. A niko ne pominje sva ta silna vozila, pa gorivo, pa ljude, pa nužne obroke, sve je to koštalo iha-haj. Plemenita srpska vlast nije do sad tražila da joj se namire svi ti troškovi, toliko je skromna, ali ako ti nezahvalni Bošnjaci i Hrvati nastave da se bune i ogovaraju Republiku Srpsku, može ona zatražiti da joj se sve to plati, i to s kamatama. Pa da vidimo čija majka crnu vunu prede!
Uostalom, Srbi su se samo branili, to je svima poznato. Branili su svoja ognjišta, čak i tamo gdje ih nikad nije bilo, i oslobađali su svoja sela i gradove, čak i one u kojima Srbi nisu nikad živjeli. Kad su uzeli tuđe, tek tad su došli na svoje. Pa su to svoje branili. Oni ne bi ni mrava zgazili, to svi znaju. Svjedoci su i u Hagu potrdili da Mladićevi vojnici nisu granatirali i ubijali Sarajevo, gdje bi to oni učinili, tako dobri i plemeniti, kakve ih je Bog dao, oni su mirno sjedili na brdima i uživali u prirodi, a bez prestanka su ih uznemiravali i napadali krvožedni Alijini jurišnici. Morali su ponekad da odgovore na vatru, nije ni njihovo strpljenje beskrajno. Markale, kakve Markale? Dobrica Ćosić je napisao, rekao mu Milorad Ekmečić, da je to karakterističan običaj muslimana, da ubijaju sebe i svoje, oni uživaju u tome, to je poznato. Pogledajte samo Bijeljinu. Ugledni svjedoci : Cvijetin Simić, Svetozar Mihajlović, Dragomir Ljubojević, Živan Filipović, dr Milivoje Kićanović, Dušan Spasojević i Stevo Pašalić izjavili su, pošteno, da Bošnjake niko nije ni ubijao ni protjerivao, ni zatvarao u logor, sve su to oni sami učinili. Neki jesu umrli, rekao je čuveni demograf Stevo Pašalić, ali to je bila prirodna smrt, navalili da umiru baš tada, samo da napakoste Srbima, nismo mogli da ih spriječimo. Oni mirniji htjeli su da se sklone od tih ratobornih, pa su otišli u Batković na logorovanje, podigli bodljikavu žicu da se zaštite, pa zamolili braću Srbe da ih čuvaju. A Srbi mekog srca, nisu mogli da odbiju. I nikakvih progona nije bilo, Bože sačuvaj. Vojkan Đurković je još ranije otkrio da su Bošnjaci sami htjeli da odu, navalili ko Tatari, il otići, il ima da ih nema, on im je u tome pomagao isključivo iz humanitarnih razloga.
Sve je, dakle, jasno. Dalje pojašnjenje dali su srpski borci, koji redovno obilježavaju 31. mart kao Dan oslobođenja i odbrane Bijeljine. Oni ovako kažu :
“ Nismo mi nikome nanijeli nikakvo zlo, tate da nam pojedu krmci ako nije tako. Mi smo oslobodili Bijeljinu od krvožednih mudžahedina, zelenih beretki, šiptarskih ekstremista, bilo ih je svakakvih, i svi su bili žedni srpske krvi, vidjelo se to na daljinu. A lukavi su oni. Bili su svi preobučeni u civile, u svojim kućama, zajedno sa ženama i djecom, da se mi ne dosjetimo. A i te žene, pravile su se da imaju po šezdeset i više godina, da zavaraju trag, a samo su gledale kako da upucaju nevine srpske branitelje i otmu im njihovu opremu za kampovanje : pištolje, puške, kalašnjikove i ostalo, da bi onda tu opremu predale mudžahedinima. Kao da mi to ne znamo. Te su se žene verale na munare i odatle pucale iz snajpera, skakale na krovove i verale se po drveću, a kad im uđemo u kuću, one, ko fol, kuhale ručak, pojma nemaju ni o čemu! Istina, ubili smo i nešto djece, ali pojma vi nemate kakva su to djeca. U očima im se vidjelo da će, čim odrastu, početi da mrze Srbe i krenuti da ih progone i genocidišu. Koliko smo samo budućih srpskih glava na taj način spasili! Govorili su ti krvoločni civili : mi nemamo nikakvo oružje. Jest, ali je bilo pitanje dana kad će im njihova braća Arapi poslati sve, pa i atomsku bombu, a onda, zna se – lete Srbi u nebo. E, nećeš, brale!
Uz to, pobili smo ih nježno i civilizovano, onako ljudski, a oni bi nas, da su mogli, brutalno izvrijeđali i ko zna šta još. I po tome se vidi kakav je ko. I dok smo mi hrabro oslobađali Bijeljinu, oni su sjeli na te njihove leteće ćilime, zna se ko im je to poslao, i za tili čas ih nema. Poslije kažu : nije ih ni bilo. Vraga nije. Ko da smo mi naivni.
Optuživali su nas da smo protjerali hiljade njih, što nije tačno. Sami su htjeli da idu, navalili ko mutavi. Zbog njih smo ustajali noću, vozili kamione, odvajali smo se od sitne djece u ta doba, samo da pomognemo muslimanima da odu na svoju teritoriju. Nismo gledali na radno vrijeme, Istakao se u tome naš Vojkan, prozvali su ga “srpka majka Tereza”, toliko je bio human. Nekima smo ispunili želju i odveli ih u prirodu, da malo kopaju rovove i tako to, na rekreaciju, takoreći, a oni su radili veselo, sve pjevajući borbene. Vidjelo se da uživaju u poslu. Bili su nam zahvalni zbog toga, pa su nam silom poklanjali kuće i imanja, mi nismo htjeli, ali nismo željeli da ih uvrijedimo, pa smo i to prihvatali. Poklanjali su nam i pare, i namještaj, i sve ostalo, sretni da se riješe toga tereta i odu, slobodni od svega, ne možeš odbiti kad oni navale. Takvi su. A mi saosjećajni, pa smo čak izlazili u susret i nekim ženama, da im učinimo, a poslije nas optužili da smo ih silovali. Bože sačuvaj! Pa ti logori. Došli ljudi lijepo na kampovanje, da se sklone od rođaka i prijatelja, zaželjeli se prirode i društva, a mi smo im obezbijedili besplatan smještaj i sve ostalo, čak i slobodne aktivnosti.
I sad nas ogovaraju i svašta pričaju o nama. Zato mi i iznosimo istinu o svemu, ko će ako mi nećemo, ništa nama bez nas. A ako nastave tako, optužićemo mi njih što su se bespravno iselili, što su u većem broju pomrli bez odobrenja nadležnih, pa onda nas optužili za to, što su bez naknade koristili hangare u Batkoviću, što su srušili džamije, koje su, što se nas tiče, mogle stajati još neko vrijeme, i sve ćemo to ispričati glavnom tužiocu Novaku Kovačeviću, pa neka vide šta će.”
Tako govore oslobodioci. Oni što su oslobodili sebe od nas, a nas od svega. Njihova istina je očigledna. Svako ko se osvrne ispod sebe može da je vidi. I da osjeti koliko smrdi.