(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Kod drevnih naroda je postojalo vjerovanje da  na drugom svijetu najviše pate  oni koji nisu ispraćeni u smrt onako kako to običaji nalažu. Duše onih za čije se grobove ne zna, lutaju praznim nebom u potrazi za vječitim boravištem, jauci njihovi odjekuju prazninom i smirenja za njih nema nigdje u beskonačnoj tami koja ih obuzima.

U Bosni pate i oni koji su umrli, a još nisu našli svoj grob, i oni koji su ostali živi, a još nisu našli svoje mrtve. Smrt je zauvijek obilježila njihova srca, jer oni moraju da žive i vuku svoj život i za sebe i za svoje mrtve, za njih mirnog sna nema i nema udobne postelje. Oni žele samo da nađu kosti, da nađu trag onih koje traže, pa da se smire, i jedni i drugi.

Enver Durgutović iz Janje često hoda obalom Drine, ali ne kao nekad. Ne gleda više zelene talase plahovite rijeke, ne sluša krike ptica u krošnjama, ne prati trag vjetra na vrhovima mlade trave. On traži mezar, dubok i hladan, ali ga ne nalazi. Kad se vrati kući i sklopi oči, izađu pred njega majka Alija i brat Asim. Gledaju ga brižno, pa odmahnu glavom. I onda odlaze niz dugo i teško polje, pa se okreću, kao da ga zovu. Enver želi da potrči za njima, da ih zagrli, da zaplače na majčinom ramenu, da potapše brata, da se stopi s njima, ali s mjesta ne može da se podigne. A oni se okreću, pa zastajkuju, kao da čekaju na njega, sve dok se mrak ne spusti na njihova lica.

Alija Durgutović i njen sin Asim nestali su u decembru 1993. godine, onako kako su nestajali ljudi u Bosni : bez traga, bez svjedoka, bez ikoga ko je nešto vidio i čuo, nestali su kao što nestaju pramenovi magle u rano jesenje jutro iznad Drine. A živjela je nekada u jednoj avliji složna porodica Durgutović, u Ulici 8. avgusta u Janji. U jednoj kući Enver sa suprugom Fadilom i kćerkom Aminom, a zajedno s njima i Enverova  majka Alija i brat Asim. U drugoj kući je živio drugi Enverov brat Omer, sa suprugom Fehimom i sinom Hikmetom, u trećoj kući četvrti brat Aljo, njegova supruga Hatidža, kći Sanida i sin Senad. Čitav mali, topli svijet vrtio se u toj avliji, svijet satkan od rada, smijeha, ljubavi i sloge.

A onda je krenulo zlo. Teror, odvođenje ljudi, ubijanja, noćni kamioni puni straha. Valjalo je spašavati djecu. Durgutovići polako odlaze, jedno po jedno. U ljetnu kuhinji u avliji već je useljen Drago Cvjetković iz Potpeći opština Srebrenik. Drago nije bio oženjen, živio je sam, a Durgutovići su se trudili da mu ugode, i zbog njega i zbog sebe. Jeo je što i oni, pio što i oni. Kad su otišli, ostavili su mu u amanet da se, koliko može, brine za njihovu majku i brata. Drago se prvo preselio u kuću, zatim je prodao građevinski materijal koji je Enver kupio za novu kuću, pa prisvojio stvari. Počeo je dovoditi društvo, pili su i pucali, prijetili. Jednog decembarskog jutra žena koja im je redovno donosila mlijeko zastala je, ustrašena, pred vratima kuće Durgutovića. Na stepenicama se još razlivala velika lokva krvi.

Pokušavali su Durgutovići na sve načine da saznaju šta se desilo i kuda su i kako nestali majka i sin. Ali, od Alije i Asima ni traga ni glasa. Niko ništa ne zna, kao da ih je vjetar odnio. Saznali su samo da su tog jutra dvoje mještana, skriveni u šumi, vidjeli ljude koji su nešto zakopali, nešto što je ličilo na ljudska tijela, i to u blizini deponije smeća u blizini Drine, u pravcu brane. Prijavili su to Stanici milicije u Janji, ali se čuvari reda nisu mnogo zabrinuli zbog toga. Na kasnije Enverovo insistiranje da mu daju bilo kakve podatke o istrazi, saopšteno mu je da je policija izlazila na lice mjesta, ali da je zapisnik nestao, zagubljen je, gužva je i ne može se na sve stići.

I tako je ostalo do danas.

Avlija Durgutovića je opustjela. Enver izađe iz kuće, pođe u čaršiju, ali mu se korak okrene, pa zatekne samog sebe kako ide prema Drini, kao da ga nešto vuče tamo. Onda korača obalom, gleda komadiće plavog neba kako lepršaju nad vodom, sluša šaputanje vitkih jela i zov ptica. Pa mu se učini da mu neko maše iz daljine, neko drag, neko ko čeka na njega godinama. Ali, ni na sljedećoj okuci, ni na drugoj i trećoj livadi, ni tamo preko vode,  nikoga nema da ga sačeka i  da se, kao voda, ulije u njegovo ranjeno srce.

Zastane onda Enver, sjedne na prvi kamen, pa  zaplače.