Piše: Jusuf Trbić
Uz plodna polja, šume, rijeke i potoke, Semberija ima i jedno čudo prirode o kojem se i danas malo zna. To je močvara Gromiželj, u blizini ušća Drine u Savu, u ataru Velinog Sela, područje jedinstveno po svojim prirodnim karakteristikama i bogatstvu rijetkog biljnog i životinjskog svijeta. Cijelo područje prostire se na površini od 830 hektara, a sama močvara duga je 1.600, a široka 750 metara. I, kako kažu mještani, nikada nije presušila. A u močvari – više od 400 vrsta rijetkih vrsta paprati i golosjemenjača, među njima i neke za koje se mislilo da su odavno nestale : sparagonijum, barska kopriva, močvarna paprat, menta akvatika i rebratica, kao i žuti lokvanj –ukupno 18 vrsta ugroženih i zaštićenih biljaka sa Evropske crvene liste. Na toj listi je i izuzetno rijetka biljka močvarna žara, koja je prvi put na prostoru BiH registravana na ovom mjestu. A među brojnim rijetkim životinjskim vrstama i jedinstvena riba Umbra crameri, u narodu poznata kao mrguda, stara 25 miliona godina, koja potiče iz vremena Panonskog mora. Otkrivena je u Gromiželju, u Laketića viru, i registrovana 2008. godine, a Gromiželj je njeno jedino stanište u BiH. Mrguda spada među najstarije kičmenjake, duga je do 15 centimetara, a teška do 30 grama, a nastanjuje isključivo močvarne i vegetacijom bogate vode specifičnog ph sastava i zamuljenog dna. Zanimljivo je da je ova riba dvodihalica, pa može opstati izvan vode i deset sati, a u mulju mnogo duže. Ima je i u rezervatu Zasavica u susjednoj Srbiji, koji bi, zajedno sa bosanskom stranom delte Drine, trebalo da se uskoro nađe u jedinstvenom zaštićenom eko-parku. Mrguda je nađena i u nekim močvarama u Hrvatskoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Bugarskoj i Rumuniji, ali u Laketića viru je njena populacija izuzetno brojna i veća je od svih do sad poznatih staništa u Evropi.
Osim mrgude, u Gromiželju žive i neke druge rijetke vrste, među njima i barska kornjača, eja močvarica, crna roda, crvena čaplja i mala bijela čaplja, kao i 89 drugih rijetkih vrsta ptica.
U svijetu se ovakva područja čuvaju i štite kao najveće dragocijenosti. Slično je i u našem komšiluku – u rezervatima Zasavica ili Obedska bara, na primjer. Zasavica se nalazi na području južne Vojvodine i sjeverne Mačve, istočno od Drine i južno od Save, na teritoriji opština Sremska Mitrovica i Bogatić, a stavljena je pod zaštitu 1997. godine kao prirodno dobro prve kategorije od izuzetnog značaja. To je danas posebna turistička atrakcija i prirodni rezervat. Ali, kod nas se malo toga praktično učinilo da Gromiželj dobije pažnju kakvu zaslužuje. Ne samo da nema dobrih puteva do njega, niti uređenih staza, šetališta, osmatračnica ili mjesta za odmor, več malo ko čisti divlje deponije i sprečava krivolov i nezakonitu sječu šume. Nema čak ni vidljive turističke ponude. Za sada se o tom biseru prirode brine Udruženje za zaštitu flore i faune “Gromiželj”, na čijem je čelu bijeljinski biolog dr Milenko Ćurčić, koji je i najzaslužniji za istraživanje ove močvare i otkrivanje njenih bogatstava. Svoj doprinos daje i bijeljinsko ekološko udruženje Eko-put, kao i neke druge organizacije koje se bave zaštitom životne sredine. Udruženi u Savez ekoloških snaga, oni su, zajedno sa Udruženjem građana Centar za okolišno održivi razvoj (COOR) iz Sarajeva, pokretači inicijative za proglašenje prekograničnog područja donjeg toka i ušća rijeke Drine za rezervat biosfere. U pitanju je zaštita delte rijeke Drine, kao područja izuzetnih prirodnih vrijednosti, a time bi bile obuhvaćene opštine Bijeljina, Bogatić i Sremska Mitrovica. Ovu inicijativu podržava i Fondacija “Hajnrih Bel”.
Ali, čak i ako ova inicijativa dobije potrebnu podršku i pomoć iz Evrope i svijeta, opet mnogo toga zavisi od domaćih snaga, od interesovanja, znanja i mogućnosti domaće vlasti i običnog građanstva. Kako se čini, vlast nije naročito zainteresovana za ovaj jedinstveni biser prirode, a Gromiželj i dalje nekažnjeno posjećuju krivolovci i ribokradice, za koje kažu da ponekad korpama hvataju ribu stariju od Semberije. Mještani kažu da često vide istraživače prirode i studente biologije, kao i članove ekoloških udruženja. I to je sve.
Gromiželj ipak čeka neke bolje dane.