Kako zastava s ljiljanima u bh. entitetu Republika Srpska može biti krivično djelo, a kokarde na Kozari legitimna stvar?
Piše: Ljupko Mišeljić
Petokraka je prije 75 godina ujedinjavala onoliko koliko su orlovi, šahovnice i ljiljani prije 25 godina razjedinjavali narode Bosne i Hercegovine. Nekima to izgleda nije jasno, pa profašistička ikonografija na Kozari i Čemernici, izgleda, ne izaziva razdore i netrpeljivosti koliko to radi “bijela zastava sa ljiljanima” u Doboju. Okružno javno tužilaštvo Doboj u nošenju “bijele zastave sa ljiljanima” kroz Doboj, bez obzira na okolnosti, uočilo je elemente i prirodu krivičnog djela. Moralo je, jer je jedino tako moglo policiji narediti da ispita okolnosti izvršenja krivičnog djela. Argument je, tvrde, jak – tu je zastavu Armija Bosne i Hercegovine koristila kao svoju i ona izaziva nelagodu.
To što je Vojska Republike Srpske koristila zastavu koja je danas zastava entiteta, i što takvih – primijetio je i pohvalio donedavni premijer, a sada predsjednik Srbije Aleksandar Vučić – u bh. entitetu Republika Srpska ima na svakih 100 metara, okružnom tužiocu nije bilo bitno. To što nekom drugom isto tako i trobojka može biti provokacija, kao što su ljiljani ili šahovnica, javni tužilac nije uzeo kao relevantno. Da je to uočio, okružni tužilac vjerovatno bi zaključio onda da je RS neprestani izvršilac krivičnih djela raspirivanja mržnje i netrpeljivosti, jer su trobojka i ljiljani prema svemu ekvivalentni. S druge strane, oni nisu ni prema čemu slični kokardama i ustaškim obilježjima.
Ustaška i četnička ikonografija
Simbolikom se, ipak, ne može tek tako manipulisati. Jasno je da srpska trobojka u Beogradu i Srebrenici nema istu namjenu i isti predznak, kao ni zastava Herceg-Bosne u Grudama i pored Ahmića. Ni ljiljani nemaju isto značenje kad su na šehidskim grobljima i kad su u Cazinu ili Bihaću, ispred kakvog logora Armije Bosne i Hercegovine za “autonomaše” i Srbe. No, gdje god se ustaše i četnici pojave sa svojom profašističkom ikonografijom – od Kozare, Sutjeske i Neretve, preko Ivana, Višegrada i Čemernice – morali bi izazvati jednako osuđujuću reakciju. Nipošto odobravanje ili “ignorisanje”. Za razliku od ljiljana, orlova i šahovnica, kokarde i ustaški simboli nisu nacionalna, nego profašistička obilježja.
Država koja Dan državnosti proslavlja kao spomen na početak antifašističke i partizanske borbe ZAVNOBiH-a dozvolila je četnicima i ustašama da paradiraju gdje god žele i tako legalizovala profašističku ikonografiju. Stoga je logično da se pojavljuje revizionizam, da u RS-u četnici postanu antifašisti, da škole i domovi nose nazive ratnih zločinaca i da se antifašizam iskrivljuje kako kome odgovara. Pa najednom i Vojska RS-a postane ravna partizanskoj, jer se protekli i Narodnooslobodilački rat proglase podjednako oslobodilačkim.
Čudan je taj odnos prema obilježjima, simbolima i zastavama i on se gaji od malih nogu. Djeca, pod uticajem takvog nasilnog obilježavanja teritorija, prvo nauče spojiti šahovnicu, ljiljane i trobojke sa Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, nego osnovne boje i oblike: recimo žutu sa trouglom, ili plavu sa pravougaonikom. Državnu zastavu neke institucije postavile su tako da Bijeljina izgleda kao da je u Crnoj Gori, a Neum završi na Ivanu. I to je legalno, kao i segregacija nazvana “dvije škole pod jednim krovom”, kao i profašistička obilježja.
Danas, kad se pravno, kulturološki i simbolički, zanemaruju tekovine antifašističke borbe, kad su profašistički simboli dozvoljeni, kad su segregacija i diskriminacija u ustavu i zakonima, ostalo je malo negativnog što bi se u Bosni i Hercegovini moglo uraditi. Jedan od posljednjih takvih primjera negativnosti jeste stvaranje javne slike da se narodi u Bosni i Hercegovini provociraju i čikaju jedni druge mahanjem zastavama i guranjem svoje zastave pod nos drugom. Sve ide u tom pravcu da se isticanje ljiljana, trobojki i šahovnica na “neodgovarajućem” mjestu postavi kao raspirivanje mržnje, iako su ti simboli na svakom mjestu, na svakoj svadbi ili veselijoj prilici, a da pritom kokarde i ustaška obilježja postanu legitimna.
Vratimo se samo slavnoj prošlosti
U ovom momentu jedina simbolička borba koja bi u Bosni i Hercegovini trebalo da se desi jeste da se ljiljani, trobojke i šahovnice obračunaju sa kokardama i ustaškim obilježjima, prije nego politička manipulacija ubijedi Srbe, Hrvate i Bošnjake da mogu biti ustaše, i četnici, i pitom antifašisti. To se mora desiti prije nego političke elite dosegnu taj nivo revizionizma da četničku i ustašku ulogu predstavljaju kao antifašističku, ova zemlja mora se sjetiti svojih antifašističkih korijena i zabraniti profašističku ikonografiju.
Dok god ona ostane u javnom prostoru, kokarde i ustaška obilježja postepeno će se prikazivati kao simboli srpstva, hrvatstva i bošnjaštva i eto nas opet tamo gdje smo bili prije 25 godina. Poenta je, i jedini ispravni put, simbolički i legalistički vratiti se slavnoj prošlosti, a ne neslavnoj prošlosti, a to znači kriminalizovati profašistička obilježja i djelovanja. Tradicije i pozitivna obilježja naroda ove države, čak i ako neko u to ubraja i ljiljane, trobojku i šahovnicu, neće nikome u ovoj državi smetati, niti će ikoga vrijeđati jedino u slučaju da kokardi i ustaških obilježja te profašističkih ideologija, politika i narativa u Bosni i Hercegovini ne bude. Svako drugo djelovanje usmjereno je tome da ne bude Bosne i Hercegovine.
(Izvor: Al Jazeera)