Piše: Saud Grabčanović
Spisak svih Djedova Bosanske crkve
Ovdje slijedi spisak svih djedova Bosanske crkve . Ovaj spisak je autentičan i za njega je zaslužan takozvani Batalov odlomak. U njemu je krasnopisac Stanko Kromirjanin g. 1393. zabilježio 28 imena bosanskih Djedova, stavivši ih u dvije skupine prema dvjema glavnim epohama u životu crkve bosanskih krstjana. Tih 28 Djedova upravljali su bosanskom bogumilskom crkvom od nastanka te crkve početkom jedanaestog, pa do Djeda Ratka krajem 14. vijeka. U Batalovu odlomku nisu zabilježene godine kada je koji Djed upravljao bosanskom crkvom. Poznato je samo to da je tih 28 Djedova vladalo oko 390 godina, dakle, svaki prosječno oko 14 godina. Naravno, pojedini Djed je upravljao crkvom duže ili kraće od ovoga, ali se nećemo mnogo udaljiti od stvarnosti, ako svakome dodijelimo prosječan broj od 14 godina. Ako tome dodamo djedove iz 15. vijeka, koji su nam poznati iz savremnih izvora, ovo su Djedovi koji su vladali Bosanskom crkvom u vrijeme njenog postojanja:
Uticaj Bosanske crkve na državnu politiku
Pola stoljeća nakon dolaska na ove prostore, oko 1200. Godine, Crkva bosanska je već jaka i utjecajna organizacija u Bosni, prihvaćena od naroda i velikaša. Za to postoje dva važnija razloga. Prvi je što je propovijedala na narodnom jeziku (za razliku od katolika koji su se tada koristili latinskim), te su na taj način čuvali samostalnost Bosne od tuđinaca, naročito od Mađara, koji su se željeli preko Katoličke crkve miješati u bosanske prilike. Drugi je razlog što je učenje imalo određenih sličnosti i dodirnih točaka sa starom slavenskom vjerom, te je samim tim bilo radije prihvaćeno od drugih varijanti kršćanstva. Kulin ban, koji je ostavio dobru uspomenu svojom brigom za red, mir i pravdu, te se za njega još i danas čuje riječ: “Za Kulina bana i dobrijeh dana”, ispravno je shvatio njenu vrijednost za očuvanje Bosne. On i svi njegovi velikaši, “dobri Bošnjani, pristaju uz krstjane, te Crkva bosanska postaje jedina priznata vjerska organizacija u Bosni. Tu titulu krstjani zadržavaju sve do pada posljednjeg dijela bosansko-humske zemlje 1486. godine. Nadalje, kroz čitavo to vrijeme Crkva bosanska sudjeluje u vođenju države, radu sabora, posreduje u pregovorima sa susjedima i sređuje unutrašnje razmirice. Vremenom, na svakom plemićkom posjedu služili su krstjani kao diplomati i savjetnici, a velikim dijelom su i potjecali iz plemićkih porodica.
Širenje bogumilskog učenja na evropske zemlje
Bosna je zbog svog geografskog položaja i slobode ispovijedanja bogumilskog učenja ubrzo postala rasadnik tog učenja u Evropi. To je učenje u zapadnu Evropu iz Bosne stizalo preko misionara koji su tamo odlazili, a i preko krstaša koji su u ta vremena preko naših prostora odlazili na istok u krstaške ratove protiv muslimana. Razočarani neuspjesima, pri neslavnom povratku sa tih prostora, oni su prihvatali i sa sobom u svoje zemlje nosili ovaj novi kršćanski nauk koji im je davao rješenja za mnoge njihove religiozne nepoznanice. Utjecaj Djeda bosanskog bio je velik i izvan granica Bosne, te ga na osnovu nekih rukopisa smatraju katarskim papom. Da li je uopće postojao vrhovni poglavar katara i patarena, sa sigurnošću nije dokazano. No, činjenica je da su katari i patareni iz ostalih zemalja dolazili u Bosnu da tamo uče katarski nauk, jer je on, iako su uz njega pristajale visoke ličnosti iz ostalih europskih zemalja, jedino u Bosni bio na određen način legalan. Poznato je i da su neki katarski biskupi primali zaređenje u Bosni. Premda bosanski vladari u međunarodnim pregovorima nikad nisu priznali postojanje “krivovjerja” na bosanskom tlu, Bosna je za čitavog svog postojanja bila napadana zbog hereze. No, ni inkvizicija, ni križarski pohodi koji su na nju poduzimani, nisu uspjeli ništa promijeniti. Naprotiv, bosanska država je neprestano jačala. Tako je bilo sve do Stjepana Tvrtka, za vrijeme kojega je Bosna bila najveća i najjača. No, nakon njegove smrti prilike su se nešto izmijenile. Bogumilski uticaj je bio jak i na okolne zemlje. Početkom 13. vijeka bogumilski je val, pod utjecajima iz Bosne, tada zapljusnuo Dalmaciju. Jedan zapadni izvor iz 1223. godine tvrdi da se na “granicama Bugarske, Hrvatske i Dalmacije blizu ugarske nacije” nalazio neki antipapa koji je bio na čelu svih bogumila, a slao je svoga vikara čak u Toulouse u Francuskoj. U to vrijeme dualistička je hereza imala pod raznim imenima (patareni, katari itd.) širok zamah i u zapadnoj Europi. Najčvršći korijen bila je uhvatila u južnoj Francuskoj (grofovija Toulouse) i u lombardijskim gradovima (sjeverna Italija). U Italiji su se sljedbenici dualističke hereze ponegdje nazivali sclavinima, a taj nas naziv upućuje na njihove veze s dalmatinskim i bosanskim bogumilima. Međutim, ni o aktivnosti dalmatinskih bogumila u ovom drugom razdoblju nema u izvorima konkretnih podataka. Ne zna se kako je knez Višan, koji inače nije živio u Splitu, pokazivao svoju naklonost prema hereticima i zašto su baš takvog čovjeka Splićani proglasili svojim knezom. Može se pretpostaviti da je bogumilstvo i u dalmatinskom pojasu bilo preraslo u moćnu pučku silu pred kojom su institucije rimske crkve bile nemoćne. U drugoj i trećoj deceniji 13. vijeka sva pažnja Rima bila je usredotočena na južnu Francusku. Tu je pod vodstvom Simona de Montforta, koji je 1202. godine sudjelovao u pokolju Zadrana, dvadeset godina neprekidno vođena borba između krstaša i k atara .Katari su na jugu Francuske bili stvorili svoju državu. Ovaj rat je završen totalnim porazom katara, uništenjem njihove države i pokoljem kompletnog stanovništva od strane krstaša!
( Nastaviće se)