Piše: Saud Grabčanović
Bogumilska etika, način života, ishrana, pismenost
Bogumilstvo je bila jedna od prvih reformacija kršćanstva i počivalo je na etičkim ciljevima, prije svega karakterističnim za slovenske narode. Bogumili su nastojali da crkvu očistite od političkih elemenata i od težnje za zemaljskim dobrima, za vlašću, bogatstvom i tjelesnim uživanjima. To je ležalo u opštoj orijentaciji bogumilstva, u njegovoj dogmatici, koja je odvraćala ljude od raskoši materijalnog života i materijalnog svijeta. S tim u vezi je bio osnov bogomilske etike da svatko mora raditi i živjeti od svojih ruku, tako da je bilo zabranjeno davanje milostinje. Daljnji osnov bogumilske etike bio je strogi i asketski način ishrane . Bogumili su bili strogi vegetarijanci, posebno «pravi krstjani» . Oni nisu smjeli jesti nikakvo meso osim ribljeg, zatim jaja, sir, kajmak i ostale mliječne proizvode, ništa od životinjskih produkata. Riba je bila izuzetak, jer su bogumili smatrali da se ona ne množi polnim općenjem. Posljedica ovoga načina ishrane bila je razvoj proizvodnje i konzumiranja suhoga voća u Bosni i zapadnoj Srbiji, što se posebno odnosi na bosanske suhe šljive. Ali, osim šljive suši se u Bosni i drugo voće : jabuka, kruška, trešnja, breskva, oskoruša, itd. Ova tradicija sušenja raznih vrsta voća je naslijedstvo koje nam su ostavili naši bogumilski preci. Bogumili preko zime nisu imali druge hrane, jeli su samo suho voće i kruh, a uz to su ( a posebno «pravi krstjani») postili cijeli život. Pored ovoga su prakticirali seksualnu čistoću i suzdržljivost, a za «prave krstjane i krstjanke» važilo je pravilo doživotnog celibata! Oni su se morali kroz cijeli život suzdržavati od svakog spolnoga općenja. U toj strogoj formi je to bilo svakako neprirodno i škodljivo za čovjeka i zajednicu, pa su obični vjernici, “mrsni ljudi». bili pošteđeni ovakvog strogog asketskog načina života. Taj ideal čistoće je bio za njih znatno ublažen. Vino i alkoholna pića su “pravim krstjanima « bili zabranjeni, a «mrsni ljudi» su također pili malo ili uopšte nisu konzumirali alkohol – po svom nahođenju! Rezultat ovoga strogoga i umjerenoga života bio je da su bogumili bili vrlo mršavi, ali veoma zdravi, ustrajni i dugovjeki, za rad vrlo sposobni, te vrlo otporni, žilavi i energični. To im izričito priznaje prof. Prohaska , koji u svom djelu ističe (str. 36) da se po djelovanju bogumila i njihovih poislamljenih potomaka, bosanskih begova i aga, može razabrati kako je energičan bio bogumilski živalj u Bosni. Svakom bogumilu – vjerniku je strogo bilo propisano svakodnevno čitanje njihove svete knjige- bogumilskog Jevanđelja. I krštenje se kod njih nije obavljalo vodom, nego knjigom , tako da se na glavu dotičnog posstavi Jevanđelje ( baptizam libri). To je simbolički značilo da svaki vjernik mora imati Jevanđelje u svojoj glavi. Praktična posljedica ove obaveze čitanja Svete knjige bila je da je svaki bogumil morao naučiti čitati i pisati. To je bio sastavni dio njihovog vjerskog obrazovanja, te su se oni međusobno učili čitanju i pisanju. Prema tome, kako je to konstatovao i prof. Prohaska, Bogomili su bili neusporedivo pismeniji od njihovih suvremenika katolika i pravoslavnih iz okruženja, ali i iz Evrope. Iz toga vidimo da smo mi u srednjem vijeku u Bosni, u pogledu pismenosti, stajali mnogo bolje nego danas.
Bogumilska stroga etika odbacivala je svaku laž. Pošto je svako bio dužan govoriti istinu, bila je zabranjena svaka zakletva . Istinoljubivost se vremenom kod bogumila razvila u intenzivnu averziju prema trgovini. To je ostalo u shvatanju Bošnjaka i kada su kasnije prihvatili islam umjesto bogumilstva. Bogumili su tvrdili da trgovinu prati laž, prevara i krivotvorstvo. Zbog ovakvog vjerskog shvatanja bogumila – da je trgovina grijeh, u Bosni nije bilo domaće trgovine i trgovaca. Zbog toga se kompletna trgovina u bosanskom srednjovjekovnom kraljevstvu koncentrisala u rukama katoličkih Dubrovčana. Napredak i bogatstvo Dubrovnika počivalo je, dakle, na tome da su građani toga grada svu trgovinu u prostranom bosanskom kraljevstvu imali u svojim rukama. Tome širenju Dubrovčana po Bosni može se zahvaliti da su se u dubrovačkim arhivima sačuvali brojni podaci o Bosni i glavni domaći dokumenti o bosanskim bogumilima. Ovo vjerovanje bogumila kasnije su prihvatili i bosanski franjevci, koji su takođe propovijedali protiv trgovine. Ovo je svakako jedan od paradoksa iz istorije naše države. Posljedice ovih vjerovanja trajale su stoljećima i osjećale su se u Bosni sve do pred kraj turske vladavine i dolaska prognanih muslimana trgovaca iz Srbije. Do tada se muslimani Bošnjaci uopšte nisu bavili trgovinom . Trgovina u Bosni i Hercegovini je bila u rukama srpskih, cincarskih, hrvatskih i jevrejskih trgovaca, i to je bila jedna od komponenata ekonomske slabosti Bošnjaka toga doba. Prema ovome što smo ovdje naveli, slika socijalnog stanja u srednjovjekovnoj kraljevini Bosni, uslijed djelovanja bogumila, bila bi sljedeća: Dobri Bošnjani su bili vrlo marljivi, kulturni i obrazovanii , živjeli su, zahvaljujući svojoj civiliziranosti, poštenju i marljivosti, u stanovitom skromnom blagostanju, ali koje je bilo ipak skučeno, i nije se nigdje moglo dići do pravoga blagostanja i bogatstva. Uzrok ovome je bio nedostatak vlastite trgovine, izmjene dobara i kapitala, koja je bila u rukama politički i vjerski tuđihljudi – Dubrovčana – katolika . Jedini način socijalnog dizanja bio je posjed zemlje, feudalizam, koji je zapravo značio izrabljivanje obrađivača zemlje, tj. kmetova. Skupna ekonomska slika srednjovjekovne bogumilske Bosne nije bila nepovoljna. Kulturni nivo sigurno nije u ono doba bio niži nego npr. u zapadnoj Evropi, nego, naprotiv, sigurno na višem nivou. Jedino što su tadašnje evropske države prednjačile u odnosu na Bosnu u ekonomskom pogledu, posebno radi razvijene trgovine koju Bosna nije imala. No, ta povoljna slika srednjovjekovne bosanske države ima i svoju vrlo tamnu stranu. Bogumilstvo je bilo u svojim pogledima prema materijalnom životu jako neprijateljsko. To je proizlazilo iz osnove bogumilske vjere – da je cijeli vidljivi svijet djelo Sotone ( Šejtana) , a samo je ljudski duh djelo Božje. Posljedica toga je bila nodbojnost ne samou odnosu na ljudsko tijelo, već i u odnosu na i brak. U braku se množe ljudska tijela, kao djela Sotone , i to su tamnice Božjeg duha. Zato se tzv.» pravi krstjani i krstjanke» ( perfecti ) ne samo nisu smjeli ženiti, nego uopće nisu smjeli spolno općiti niti imati djece. To je izazivalo nazadak zajednice i stagnaciju, jer su u redovima « pravih krstjana» bili najbolji, najpametniji, najškolovaniji, najsposobniji, najpožrtvovniji i najvrjedniji predstavnici dobrih Bošnjana -Bošnjaka. Predstavnici elite Bošnjaka toga vremena bili su tako osuđeni na izumiranje, jer nisu smjeli imati potomstva. Iz toga je slijedilo da su najbolji Bošnjaci bili osuđeni na izumiranje zbog svoga vjerovanja.. Drugim riječima, bogumilstvo je vršilo jednu negativanu selekciju (negative Auslese) na štetu unutarnje etničke vrijednosti naroda, jer se najdragocjenije ljudske sposobnosti karaktera i uma nisu mogle prenositi sa oca na sina, sa generacije na generaciju.To znači da je bogumilstvo djelovalo u smjeru zatiranja najboljih dijelova bošnjačkog naroda. Prelazak na islam je Bošnjake spasio od totalnog izumiranja u koje su ga «gurali» Bosanska crkava i bogumilstvo!
( Nastaviće se)