Piše: Jusuf Trbić
“Svi smo mi Ratko Mladić”, odjekuje sa skupova, blješti sa portala, vrišti sa naslovnica novina. Pohvale na račun najvećeg srpskog heroja sipaju političari i crkveni ljudi, novinari, pisci, nekadašnji vojnici i paravojnici, svi ti točkići u velikom stroju velikosrpske ideologije. Ali, za njih nije ni čudno da slave zločin, jer oni su u zločinu svjesno učestvovali, oni su zločin pripremali i organizovali, oni su zločin počinili i sad ga čuvaju, jer ništa drugo i nemaju. Čudno je što se toliki broj običnih ljudi odaziva tom zovu krvavog rodoljublja, što toliko mirnih, dobrih i naizgled normalnih ljudi podiže mržnju kao svoju zastavu i zaklinje se u nju. Jer, niko od tolikih Mladićevih branilaca ne poriče zločine koje je izvršila njegova vojska, ne pokušava da istinu prikaže kao laž, i obrnuto, ne iznosi bilo kakve dokaze o nevinosti najvećeg evropskog krvnika nakon Drugog svjetskog rata, jer bi to bio uzaludan posao. Doduše, neki pokušavaju da sve to relativizuju : za Markale nisu krivi Srbi, kažu oni. Ali, opsada Sarajeva nisu samo Markale. Taj grad je Mladićeva vojska držala u strašnoj opsadi ravno 1.425 dana, ispaljujući svakoga dana na civile 600-800 granata raznih kalibara, ukupno preko 50.000 tona. Samo od snajperskih hitaca ginulo je 15 Sarajlija svakoga dana, do kraja opsade poginulo je 13 hiljada, od toga 1601 dijete. Bilo je više od 50 hiljada ranjenih, od toga 15 hiljada djece. Ko je to učinio? I zar je herojstvo pucati na bespomoćne civile?
Za Srebrenicu kažu : jeste zločin, ali nije genocid, i nije stradalo baš toliko ljudi. Pa, u čemu je razlika? Vidjeli smo kako “Škorpioni” ubijaju djecu iz Srebrenice. Je li to herojstvo? Je li herojstvo to što je čuveni Milan Lukić sa svojom jedinicom u dvije kuće u Višegradu žive spalio civile, uglavnom žene i djecu, među njima i tek rođenu bebu, njih 119? Taj Milan Lukić, s nadimkom Zvijer, zbog ovoga i drugih neviđenih zločina,dobio je doživotnu robiju u Hagu, a u Srbiji je, najviše zbog slučaja Štrpci, dobio kaznu od 20 godina zatvora. Pa ipak, Srpska pravoslavna crkva je u avgustu 2011. godine , u beogradskoj Crkvi Svetog Save, najvećoj na Balkanu, promovisala knjigu o ovom srpskom “heroju”. “Svi smo mi Milan Lukić”, lebdjelo je u zraku dok se taj skup održavao.
Sud u Hagu je konstatovao genocidnu namjeru Mladićeve soldateske u Prijedoru i još pet drugih opština, ali su i sudije, iz nepoznatih razloga, zaključile da za genocid nije bilo dovoljno ubijenih, mada Konvencija o genocidu UN-a kaže da je bitna samo namjera, a ne i broj stradalih. A u Prijedoru je ubijeno više od 3.500 civila (zar je trebalo više), tijela su bacana u masovne grobnice, kojih na prostoru te opštine ima ravno 444. Najveća grobnica, Tomašica, bila je obavijena ćutanjem lokalnih Srba, mada se nalazila na njihovom pragu. Kad je konačno otkrivena i iz nje izvađeno skoro 450 žrtava, bio je to još jedan dokaz da Republika Srpska, koju su stvarali Mladić i Karadžić i njihovi sljedbenici, počiva na kostima ubijenih civila, na progonima, na krvi i suzama nevinih. “Došlo je vrijeme da se raduješ mezaru svog djeteta”, rekla je tada Hava Tatarević, kojoj su Mladićevi dželati ubili šest sinova i muža. Odveli ih iz kuće, ni krive, ni dužne, i pobili ih. “Svi smo mi Mladić”, govorili su prijedorski Srbi, dok su pucanjem i pjevanjem slavili sahranjivanje nedužnih žrtava iz Tomašice.
Haški sud je nepravedan, osudio je najviše Srba, ponavljaju do besvijesti branioci Mladićevog lika i nedjela. Oni bi da se izjednači krivica, pa ako su svi krivi, onda niko nije kriv. Ali, tone dokaznog materijala u Hagu i domaćim sudovima dokazuju ono što su davno utvrdile dvije nezavisne komisije UN-a, Mazovjeckog i Basjunija : da su od svih zločina u BiH, Srbi počinili 85 posto, Hrvati 10 posto, a Bošnjaci 5 posto. Pri tome, nije naglašavano ni ko je počeo rat, ni ko je imao plan etničkog čišćenja, ni ko je imao bivšu JNA i sve njeno oružje. Uz to, među bošnjačkim žrtvama skoro 80 posto su civili, a samo 20 posto vojnici, dok je kod srpskih žrtava taj odnos obrnut. A ako se sve to zna, malo je Srba osuđeno, trebalo je da ih bude više. Kažu : Haški sud nije ostvario pomirenje među narodima. Ali, i djeca znaju da zadatak sudova nije da mire, već da utvrđuju istinu. A upravo je istina ono što smeta Mladićevim obožavaocima. I ko god kaže istinu o ratu, etničkom čišćenju, zločinima, taj je označen kao neprijatelj srpstva i RS-a, jer se manji bosanski entitet može branitti samo lažima. Drugog načina nema.
Srbi su se samo branili, kažu oni koji veličaju Mladića, oni su vodili odbrambeno-otadžbinski rat. Od koga su se to branili, kad ih na teritoriji RS-a niko nije ni napadao? Ko je napadao Banju Luku, Bijeljinu, Doboj, Višegrad, pa su se morali braniti? Zato su, da bi se branili, semberski i banjalučki Srbi morali ići čak do Sarajeva, Bihaća, Tuzle. Od koga su se branili toliki Srbi iz Srbije, koji su dolazili u Bosnu da ratuju, kad na Srbiju niko ni kamen nije bacio? Jesu li se Mladićevi sljedbenici branili od džamija, pa su ih srušili sve do jedne, da ni kamenčić od njih nije ostao? Ili su se branili od bespomoćnih žena i djece, pa su ih protjerali, za svaki slučaj? I kako uspostaviti balans u zločinu u Banjoj Luci ili Bijeljini, kad tamo ni jedan Srbin nije pogođen ni ružnim pogledom od strane nekog Bošnjaka ili Hrvata? A počinjeni su toliki zločini nad civilima. Zamislite da je bosanska vojska napala Srbiju, opkolila Beograd i držala ga u opsadi godinama, da je u Šapcu streljala 8 hiljada bespomoćnioh civila, da je širom Srbije otvorila koncentracione logore za Srbe, da je napunila masovne grobnice i protjerala milion ljudi, a usput srušila sve pravoslavne crkve. Kakva bi onda bila reakcija?
Pod dirigentskom palicom Mladića i Karadžića pobijene su i protjerane hiljade ne-Srba, to niko više ne negira, ali time su, kažu, samo spriječeni budući genocidi nad Srbima. Ko je planirao buduće genocide – možda ona beba od tri dana koju je živu spalio Milan Lukić, možda 102 djece Prijedora ili 1601 dijete Sarajeva, možda brat i sestra, Kemal i Kemala, stari 2 i 4 godine, ubijeni na obali Drine kod Bijeljine? Ili majke koje godinama traže kosti svoje ubijene djece? Nisu valjda svi Bošnjaci redom, i mali i veliki, i živi, ali i mrtvi, samo sanjali kako da napakoste Srbima, pa je Mladićeva drugarica Ljljiljana Bulatović tražila da se uklone i bošnjačka mezarja u Srebrenici, “ jer to plodno zemljište treba da se obrađuje”? Mladićevi rodoljubi su zatirali sve što ne pripada “nebeskom narodu”, pogotovo Bošnjake, a to isto su činili i četnici i režim Milana Nedića u Drugom svjetskom ratu. Srbijanski lideri su se već početkom 1942. godine javno pohvalili Hitleru da je Srbija prva judenfrei država u Evropi. Četnici su u Drugom svjetskom ratu pobilii i mnogo Srba antifašista, ali i više od 100 hiljada Bošnjaka. Valjda su zato i rehabilitovani. Oni su sad uzori velikosrpstva. Sve je to bila i jeste slika fašizma. Ali, ni u Njemačkoj, niti bilo gdje u svijetu, nikome ne pada na pamet da danas veliča Hitlera i ubijanje nedužnih ljudi. Zašto se to, onda, radi u Srbiji i RS-u? I kako je moguće da u tome učestvuje toliko običnih ljudi, koji nemaju ni trunku saosjećanja za tolike nevine žrtve, pa makar samo za djecu? Da li je iko čuo da političari, mediji ili crkveni ljudi pominju nevine žrtve velikosrpske agresije, da pominju makar ubijenu djecu?
Kad sam se, nakon izbjeglištva, vratio u Bijeljinu početkom milenijuma, očekivao sam da ću na licu svakog poznanika Srbina vidjeti stid, jer sam bio siguran da svi oni znaju šta se u našem gradu dogodilo. Ali, većina je samo okretala glavu od svega, potpuno ravnodušna za sve tuđe žrtve. U Bijeljini i Janji, , gradovima koji su bili daleko od bilo kakvog fronta i borbi, stotine ljudi je pobijeno, hiljade su prošle kroz logore i prisilni rad, desetine žena je silovano, bezbroj djece je zauvijek obilježeno strahom, sve džamije su srušene, a protjerano je 35 hiljada Bošnjaka. I svi znaju istinu. Da li to normalan um može pravdati? I čime?
Treba znati da je jedan od najvažnijih dimenzija velikosrpske strategija bila stvaranje kolektivnog saučesništva i kolektivne krivice. Uvući što veći broj Srba u zločin i učiniti ih dijelovima zajedničkog zločinačkog poduhvata, to je bio zadatak koji je u velikoj mjeri uspješno izvršen. “ U Bosni su moralni osjećaji srpskih nacionalista bili pretvoreni u jednoumlje gomile”, kaže američki sociolog Keith Doubt, i to je isto ono što su radili kreatori njemačkog nacionalsocijalizma. Veliki doprinos tome dala je i Crkva, koja je rat za Veliku Srbiju definisala kao sveti rat, i time oslobodila moralne odgovornosti sve koji se bore na srpskoj strani, uključujući i najveće zločince. Ideologija mržnje je bila planski, državni projekat, koji je donio krvave rezultate, a te rezultate treba danas sačuvati. Ali, prošlo je dovoljno vremena od završetka rata da bi svi koji to žele, mogli saznati istinu. To znači da oni koji brane Mladića, etničko čišćenje, zločine i genocid, čine to jer ZNAJU da je sve to istina. Zato oni i ne traže dokaze, njih ne interesuje sud i sudski postupak, oni brane sebe i svoju mržnju. Uzvikujući : “Svi smo mi Ratko Mladić” oni tu svoju mržnju šire na cijeli srpski narod, i cijeli narod žele učiniti odgovornim.
Znam da ima mnogo Srba koji ne dijele njihovo mišljenje. Da nije njih, mogao bih reći onima koji brane zločin i mržnju :
Vi i treba da slavite takve zločince i da stalno ponavljate kako su oni stvorili Republiku Srpsku. Da se zna da je taj entitet stvoren zločinom, i da na zločinu opstaje.
I da se to nikad ne zaboravi.