Piše: Boris Dežulović
Zvao me jednom prilikom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, u ratno proljeće devedeset druge izgubio se Bobi negdje po Romaniji, pa nakon višesatnog lutanja naletio na do zuba naoružan četnički odred. “Znaš li ti ko smo mi?”, upitao ga s visoka četnički vojvoda pod šubarom. “Ako Bog da”, odgovorio mu Bobi, “skrivena kamera.”
Skrivena kamera, naravno, nije bila, ali se ipak pojavila da zabilježi što je s Bobijem bilo kad je završio vic, jedan od najboljih, najpotresnijih i najpreciznijih iz bosanske ratne baštine. Stotine takvih, skrivenih i manje skrivenih kamera snimale su bosansku apokalipsu, a jedna od najpoznatijih svakako je bila ona mladog američkog fotoreportera Rona Haviva, koji se 2. aprila te devedeset druge zatekao u Bijeljini, da snimi možda najstrašniju od svih strašnih fotografija bosanskog rata.
Fotografiju znamo napamet, pa je vidimo i zatvorenih očiju – dva pripadnika Arkanove Srpske dobrovoljačke garde strogih lica patroliraju praznim centrom grada, s automatskim puškama na gotovs, a do njih, pod zidom bijeljinskog Doma omladine, u plitkoj lokvi krvi leže tri leša. Jedno od njih pripada Tifi Šabanović: nesretna žena leži na trbuhu, mrtvoga lica zabijenog u mokri pločnik kao u jastuk obgrljen rukama, onako kako ljudi od strepnje i straha bježe u san.
Konačno, iznad ubijene Tife uvijek taj isti mladi vojnik ležerna koraka, snimljen s leđa, sa zoljom o ramenu, crnom “fantomkom” u epoleti i sunčanim naočalama na tjemenu – u lijevoj mu ruci spušteni kalašnjikov, u desnoj upaljena cigareta, a podignuta mu se desna noga u crnoj čizmi sprema udariti Tifinu mrtvu glavu, nonšalantno kao što je pet-šest godina ranije pred školom šutirao prazne konzerve piva.
Ključni detalj te fotografije na njoj se zapravo ne vidi: to je oko promatrača, objektiv Havivove nimalo skrivene kamere. Bijeljinski užas 2. aprila 1992. američki fotograf, naime, snima javno i nesmetano, s osobnom dozvolom Željka Ražnatovića Arkana, u pratnji njegovih vojnika.
Mladić koji čizmom udara mrtvo žensko tijelo to zna: zna li pak da ga Amerikanac iza njegovih leđa snima i u tom trenutku, nije poznato, niti je važno. On je potpuno opušten pred tri leša na pločniku, pred ugaslim životom žene koja mu je mogla biti majka, pred kolegama iz brigade, pred vlastitim bogom i pred vlastitom savješću, pred američkim fotografom i njegovom kamerom. Pa potpuno tako opušten pred svijetom i pred historijom šeta sablasno opustjelim bijeljinskim ulicama i udara mrtve ljudske glave.
Svih ovih godina ta nam je čuvena fotografija bila stoga još strašnija, a odjek ležernog ubojičinog koraka još jeziviji. Istim je tim nonšalantnim korakom on otišao i iz Bijeljine i iz rata, i svih ovih dvadeset godina njime mjerio pločnike našeg svijeta. U njemu je bio jednako opušten kao na Havivovoj fotografiji, šutirajući prazne konzerve piva kao da su ljudske glave.
Njegovo je ime Srđan Golubović i mogao je biti bilo koji od prolaznika što ste ih mimoilazili mokrim pločnicima svoga grada.
Prije koji dan novine su javile da je Srđan Golubović, mladić sa najstrašnije od svih strašnih slika bosanskog rata, uhapšen u Beogradu. Njegova je poslijeratna priča malo drugačija od uobičajenih, onih o dobrim susjedima s mračnom tajnom: Srđan Golubović bio je, naime, DJ, i to jedan od poznatijih i priznatijih u Beogradu, veteran elektronske plesne muzike i utemeljitelj beogradske trance-scene.
Glazbi se posvetio po povratku iz rata, zolju i kalašnjikov zamijenio je gramofonom i sintesajzerom lako, jednostavno i ležerno, onako kako se mijenja posao na crno. Njegovi su partyi, kažu upućeni, bili među najboljima u gradu, a surađivao je s najboljim – kako se to sad kaže, jel’ muzičarima? – i vodećim imenima svog žanra, svim onim kompliciranim i metaliterariziranim imenima s velikim i malim engleskim slovima. On se, recimo, zvao Max. DJ Max.
Poslušao sam na internetu jednu njegovu, hm, stvar, i nakon dvadeset sekundi sintetičkog kronometra, kao u kakvom nervoznom techno ili house spotu, čuo sam i vidio Maxovu cokulu kako u pravilnom ritmu udara u Tifinu glavu. O da, njegov trance udara u glavu: primjedba će se učiniti neumjesnom, svakako uvredljivom za ljubitelje elektronske plesne kulture i dvadesetogodišnje klince iz noćnih klubova, ali ne znam kako bih vam drugačije rekao – dobro došli u nelagodu. Mi u njoj živimo cijeli vaš život.
DJ Max, majstor sintetičke muzike i guru noćne zabave, nije bio jedan od onih ratnih zočinaca “negdje među nama”: ovaj je bio na stejdžu i udarao vam je ritam. Plesali ste kako on svira.
Metafora je, istina, malo prvoloptaška, ali – jebiga – volej je po definiciji na prvu loptu. Onako kako ga je na školskom igralištu udarao mali Srđan Golubović. Onako kako ga je u vašim godinama udarao na pločniku iza bijeljinskog Doma omladine. I tada je vikao “Ajmo, ruke gore!”.
DJ Max našu je nelagodu prenio slijedećoj generaciji: on ionako nikad nije živio u njoj. Uhapšen je, uostalom, zbog posjedovanja droge ili takve neke pizdarije. Sve do tada, svojim je životom hodao opušteno i ležerno: korak iz kojega je udario mrtvu glavu Tife Šabanović bio je samo jedan, usputan i nevažan. Toliko o savjesti i ljudskoj duši: katarza ratnog zločinca postoji samo u književnosti i starim filmovima.
Zato se on nije bojao skrivene kamere. Nije on radio ništa iza naših leđa. Mi smo gledali iza njegovih.
(oslobodjenje.ba)