Ne, ne priča Dodik o ubijenoj djeci, jer da priča rekao bi da je u Sarajevu najmučkije pobijeno 1.600 djece – njega to ne zanima.
Piše: Dragan Bursać
Naslov je morbidan i neki bi rekli nepotreban. Ali upravo nije. Jer je Milorad Dodik je prije neki dan došao na sumanutu ideju. Ideju osvete. Nešto kao retroaktivni danak u krvi.
Tako je predsjednik entiteta Republika Srpska, prije neki dan prilikom otvaranja spomenika posvećenog ubijenoj djeci u istočnom Sarajevu, izrekao jednu do neba gnusnu rečenicu.
Govoreći kako je ubistvo jednog djeteta ubistvo čovječanstva, kako je njegov zadatak dok je u mandatu da goni počinioce koji su ubili djecu i kako se odriče bilo koga iz redova srpskog naroda ko je počinio ubistvo djeteta, Dodik je gotovo neprimjetno skliznuo u blasfemiju i ovo izgovorio:
“Hoću da kažem ovdje, upravo danas: ja sam uvjeren da je potpuno opravdano zločincima koji su to učinili osvetiti se. To nije politički govor, ali ja sam uvjeren da je to ljudski govor”.
Pucaj po izboru!
Dakle, šta to predlaže predsjednik manjeg bh. entiteta u predizbornoj kampanji? Predlaže da građani uzmu pravdu u svoje ruke i da u entitetu u kojem i nema pravde krenu da osvetom. Da li će biti danak u krvi, da li će porodica nastradalog djeteta ubijati najsumnjivije, da li će biti izvršavana egzekucija nad vršnjacima, bolesno je i pomisliti, ali Dodik upravo javno daje takav kvazizakonski okvir.
Hajmo se onda pogledati kroz crno ogledalo naše nebeske sramote, pa da vidimo ko i kako bi to izvodio osvetu po Dodiku. Kako on reče: ne političku nego ljudsku.
Za početak, hoće li roditelji 102 ubijene prijedorske djece angažovati plaćene ubice da likvidiraju na slobodu puštene srpske asasine koji i dan danas predstavljaju sive eminencije u gradu na Sani? Neće, jer roditelja i nema među živima. Većina njih je zajedno sa djecom pobijenom otišla sa ovog svijeta još u ljeto ‘92. Oni što su preživjeli, biološki su dokrajčeni do konca 21. vijeka. I na kraju nam ostaje svega nekoliko ljudi, nekoliko roditelja većinom Bošnjaka i pokoji Hrvat, koji bi, slušajući predsjednika svog entiteta, trebali uzeti puške i zaći po prijedorskim naseljima i kafićima te ubijati viđenije Srbe. Da li je to rješenje? Ako slušate Dodika, jeste.
Da li je rješenje da onih nekoliko preživjelih roditelja čija su djeca živa spaljena u Pionirskoj ulici u Višegradu 1992. godine odu do zatvora i ubiju nekog od Lukića? Nije dok je pravne države! Dok je Dodika i njegovog “ljudskog govora” jeste. Ako ste zaboravili, Višegrad je jednako kao i Prijedor u entitetu Republika Srpska.
Hoće li onih nekoliko stotina preživjelih roditelja u Srberenici krenuti kalašnjikovima na Bratunac da sveti i ubija zarad genocida nad djecom ‘95. ili kako do Dodik sramno reče: nad “vojnim obveznicima”? Ne bi trebali, dok je prava i pravde. No u Republici Srpskoj nema ni prava ni pravde, a osvetu aminuje gruntovni vlasnik entiteta Milorad Dodik. Ne znam, primjećujete li, i Srebrenica je u entitetu Republika Srpska.
Na koncu, hoće li Davor Dragičević uzeti zolju, automatsku pušku ili bombu i krenuti po Banjaluci da se sveti gelerima i kuršumima za smrt asasinima Davidovim. Kako vidimo, Davor je ljudska gromada, koja bira svaki mogući nenasilni oblik borbe protiv sistema koji mu je pojeo dijete. No, kako sada stvari stoje, uz amin Dodikov, Davor komotno može da se naoruža i od MUP-a, pa do hotela banjalučkih počne svetiti dijete.
Dodika mrtva djeca ne interesuju
Nije politički, ali jeste ljudski, da parafraziram, preciznije citiram predsjednika Milorada Dodika.
I onda, kad saberemo sve dječije žrtve Prijedora, Višegrada, Srebrenice, dobijemo jedan veliki muk. Jer, mrtva usta ne govore. Jer su im (preživjeli) roditelji tek Bošnjaci, broj u statističkoj grešci Republike Srpske. Dabome, “osveta” pa još ljudska, odnosila se na srpski dio populacije, kojoj je Dodik u svom povampirenom predizbornom piru odvezao ruke i otkučio ih od prava, pravde i pravičnosti.
Ne, ne priča u svom obraćanju Milorad Dodik o ubijenoj djeci, a njih je najmanje 120 u Istočnom Sarajevu. Ne priča uopšte o djeci, jer da priča o djeci rekao bi da je u Sarajevu najmučkije pobijeno 1.600 djece! Ne malih Srba, Bošnjaka, Hrvata i ostalih, nego DJECE. Dodika to ne interesuje!
Preko imaginarne granice, koju naziva međuentitetska linija, Dodik niti gleda niti želi da gleda. On i u smrti, pogotovo u predizbornom mantranju pravi razliku između djece u vjeri i naciji. Istina, kaže, ne oprašta ubistvo bilo kojeg djeteta, a onda se na brzinu vrati “svojima”. A ti “svoji”, trebali bi biti Srbi, a njihova djeca su vrijednija ili barem dovoljno vrijedna, pa je osveta poželjan čin. Odvratno!
I gdje bi smo stigli da je osveta legalno i legitimno sredstvo? Dejtona ne bi bilo, a Republika Srpska ne bi postojala. Ono nešto Srba (u najboljem slučaju) živjelo bi u nekakvom kondominijumu. I to je po Dodiku legitimno? Čini se da jeste, barem do 7. oktobra tekuće uviruće godine.
Bijele trake i Dodik
Ali, hajmo staviti karte na sto! Hajmo reći iskonski: djecu vam nećemo oprostiti! Ko? Mi ljudi! Kome? Ubicama!
Možemo li to? Ljudi mogu, a Dodik teško i nikako. Jer da može, otišao bi na obilježavanje Dana bijelih traka u Prijedor za početak, pa izgovorio rečenicu da je ubistvo djeteta kao ubistvo cijelog čovječanstva.
A on to ne može i neće. Njegov politički i, na žalost, ljudski svijet sastoji se od negiranja, od najgoreg mogućeg poricanja. Ne uklapaju se u njegovu predizbornu agendu djeca. Jer šta je dijete ako nije makar Srbin. Još bolje poslušan Srbin. Oni koji nisu to, koji ne misle jednako tako, otpadni su od Dodikovog režima, a djeca su im pa gotovo bezvrijedna.
Ne vjerujete? Pitajte ono nešto živih roditelje koji kao duhovi hodaju Prijedorom. Pitajte Srebreničane, pitajte Sarajlije, Višegrađane… I na koncu, pitajte Davora Dragičevića. Još malo pa će po dvjestoti put izaći na Trg Krajine u Banjaluci da traži pravdu i istinu za ubijeno dijete.
Ne planira se svetiti. Još uvijek ne…
(Izvor: Al Jazeera)