Stari Bijeljinci pamte otvaranje hotela “Krin” u centru grada, jer je to za sve nas bio izuzetan događaj. Prije toga je srušen lijepi, stari hotel “Drina”, koji je godinama bio simbol Bijeljine, a novi je nudio sadržaje koji su nedostajali gradu. Hotel je bio u sklopu tadašnjeg Ugostiteljskog preduzeća “Sarajevo” i bio je, za ono doba, savremeno opremljen. Prvi direktor je bio Ahmo Husagić, nakon njega Huso Elezović. Godine 1972. tu je počela raditi prva generacija školovanih kuhara i konobara, koje smo svi znali po imenima. Bili su tu konobari : Jadranka, Omer, Salko Zarko, Mustafa, Zijo zvani Đokica, Enver, Ostoja, Milivoje, Ibrahim, a kasnije su počeli pristizati i drugi. Dužnost šefa sale obavljali su Nijaz, Petar, Šefik, od kuhara se sjećam Halime, Dragice i Mare, a šefovi kuhinje su bili Mara i Ratko. Sjećam se i šankera Munibe i Sajde, na recepciji su radili Jovo Đaja i Milan, a na kontrol-kasi Jela i Julija.
Bila su to lijepa vremena. Hotel je radio 24 sata bez prestanka, a sala i kuhinja su bile otvorene od ranih jutarnjih do kasnih večernjih sati. Najljepši dio ipak je za nas bila ljetna bašta, velika i lijepo uređena, i u njoj orkestar koji se zimi nalazio u glavnoj sali. Uživali smo tada u dobroj muzici i pjesmi, a orkestri su se smjenjivalli svaka tri mjeseca.
Hotel “Krin” je bio dio naše mladosti i to se ne može zaboraviti.
Ibrahim Mešanovic, Oregon USA