Zašto ne glasaš?

1. Jesu li svi političari isti? Jesu, isto kao što su svi muslimani teroristi, svi seljaci papci i svi Crnogorci lijeni. I naravno svi Bosanci glupi…

Psihologija prepoznaje jednu logičku kraticu (i zabludu) koja dovodi do toga da ljudi miješaju dvije izjave koje u glavi djeluju toliko bliske da ih često podsvjesno zamijenimo.

Izjava ‘svi lopovi su političari’ nije ista kao i ‘svi političari su lopovi’.

Primjera radi, ljudi miješaju izjavu ‘skoro svi teroristi su muslimani’ sa ‘skoro svi muslimani su teroristi’. Sve i da je prva izjava tačna (što naravno nije) i sve i da su 99 posto terorista muslimani, to bi značilo da su tek 0.001 posto muslimana teroristi. (To je zato što na svijetu živi više od jedne milijarde muslimana, što na možda 10.000 terorista predstavlja omjer od 1:100.000 ili 0.001 posto. Zauvijek zahvalan Nassimu Talebu na ovome).

Da nastavim analogiju, svi su huligani navijači, ali jesu li i svi navijači huligani?

Inače, ovo je mentalni mehanizam putem kojeg nastaju stereotipi, generalizacije i često su glavno oružje glupana.

2. Šta moj glas može da promijeni? Često ništa, nekada sve.

U najmanju ruku, ako dvoje ljudi izađe i glasa za tvoju omraženu stranku, ta stranka ima 100 posto glasova. Ako izađeš i ti i glasaš za nekoga drugog — pa barem iz prkosa prema ovoj koju ne voliš — ta stranka spada na 66 posto.

Uostalom, kod nas oko 45 posto glasača svaki put ne izađe na izbore. To je više nego što je ijedna stranka ikada osvojila. U suštini, ‘Stranka neglasača’, tj. stranka onih čiji glas ‘ništa neće promijeniti’ predstavlja najjaču stranku u Bosni i Hercegovini. Jasno je da svi neglasači ne bi nužno podržali istu stranku, ali poenta i dalje ostaje dovoljno jaka.

U konačnost, ima li išta gore od stava ‘ma šta ja u životu mogu promijeniti’? Ni tvoj odlazak na stadion i navijanje neće napraviti neku razliku među hiljadama navijača, pa opet odeš i podereš grlo. Tvoje lajanje na televizor da ne spominjem…

Ako ti je ovo odnos prema životu, onda se pitaj zašto ga živiš i šta uopšte radiš na ovoj planeti.

Ili pitaj Davora Dragičevića šta pojedinac može promijeniti.

Ili se jednostavno jebi, ne znam ni sam…

3. Ako ne možeš da se poistovijetiš ni sa jednom strankon, onda nemoj ni glasati za nju. Ali ako nisi u stanju da nađeš barem jednu poštenu osobu od ukupno 7.488 kandidata na ovogodišnjim izborima koja zaslužuje tvoj glas (iako naravno ne možeš glasati za sve), onda to vjerovatno više govori o tebi, nego o njima.

4. Kada smo već kod izbora pojedinca, osim ako ne patiš za imenovanjem naših ambasadora u inostranstvu, predstavljanjem u međunarodnim organizacijama i ratifikacijom ugovora, nema potrebe da se lomiš oko izbora jednog od državnih predsjednika. Predsjedništvo ima simboličnu vrijednost, ali sve i da svim srcem to žele, ti ljudi u konačnosti nemaju nadležnosti da mijenjaju išta po pitanju onoga što muči većinu ljudi u ovoj državi. Ako te prije svega muče kvalitet obrazovanja, zdravstvene zaštite, komunalnih usluga, te visina poreza i dorpinosa na plate (a trebali bi), onda se prije svega posveti ljudima koji se takmiče na Federalnom, a posebno kantonalnom nivou.

5. Za društvo iz dijaspore: U najmanju ruku bi bilo lijepo da ne glasate za one zbog kojih ste uopšte otišli odavde, ako ništa iz uljudnosti prema nama koji smo ostali.

6. I konačno, da zaključim sa motom ‘Peščanika’ — ako vam je dobro, onda ništa.