Piše: Boris Dežulović
Odavno imam tu ideju, i razrađen cijeli koncept: muzej u kojemu bi se čuvali pisani dokumenti, spomenici, predmeti za svakodnevnu upotrebu i ostali artefakti pameti i logike kakve nekoć na Ovim Prostorima i nisu bile toliko rijetke.
Danas, međutim, zdrava je pamet ovdje tek arheološka činjenica, i moja je zamisao da se njeni tragovi i preživjeli ostatci – dok ih se uopće još može naći po tavanima, podrumima ili zabačenim gradskim periferijama, prekrivene naslagama i talozima suvremene nam postsapienske historije – prikupe i izlože u muzeju koji bi se, kako sam ja to zamislio, zvao Muzej zdravog razuma.
Svakako, takav bi jedan muzej pomogao da se pamćenje zdravog razuma na Ovim Prostorima sačuva prije nego nestane o njemu svakoga traga, i davni se neki budući naraštaji počnu pitati kako su zapravo slaboumni balkanski narodi uopće savladali korištenje poluge, točka, pisma ili vadičepa. I kako su – ako već ne intervencijom kakve izvanzemaljske inteligencije – takvi debili gradili savršeno okrugla gumna i ravne drumove, te preciznošću starih Inka ili Egipćana slagali kamene blokove u kompleksne višekatne kuće.
Razmišljao sam, naravno, i o lokaciji, pa sam jedno vrijeme, recimo, savršenim mjestom za Muzej zdravog razuma vidio Vukovar, i to podrum gradske bolnice, gdje i danas za povijest i školske ekskurzije stoji sačuvana jedna velika rupa u plafonu. Zašto baš bolnički podrum? Davna je to i potresna priča.
Rupa u stropu podruma vukovarske bolnice uspomena je, naime, na onaj strašni 5. listopada 1991., kad su avioni s beogradskog vojnog aerodroma Batajnica na Vukovar bacali čudovišne, dvjesto pedeset kilograma teške bombe, takozvane „krmače“, od kojih je jedna tada pala na bolnicu, pa nedetonirana probila svih pet katova i završila u podrumu, na krevetu izvjesnog Petra Vukašina. Dva mjeseca kasnije, nakon pada Vukovara, taj je događaj za „oslobodilačke“ beogradske Večernje novosti prepričala jedna od svjedokinja, vukovarska medicinska sestra, i sama – za ovu priču dosta važno – Srpkinja. Detaljno opisavši kako je „krmača“ iz srpskog aviona probila svih pet katova i plafon bolničkog podruma, pa se tupo, u oblaku prašine, neeksplodirana konačno zaustavila među nogama prestravljenog pacijenta Vukašina – dakle i samog, za ovu priču dosta važno, Srbina – i pod nosom medicinske sestre, ova je na koncu rezignirano raširila ruke. „Zamislite“, iskreno se gospođa snebivala pred tronutim reporterom, „na Batajnici ima izdajnika koji iz bombi vade detonatore!“
Ponovimo, za one kojima se učinilo kako žena malodušno zdvaja nad izdajom pete kolone koja je izvadila detonator i spasila joj život: dakle, preživjela medicinska sestra, Srpkinja, priča kako je srpska avionska bomba s četvrt tone eksploziva njoj ispred očiju neeksplodirana završila među nogama preživjelog pacijenta Srbina, i proklinje bijedne srpske izdajice koji sabotiraju srpsku avijaciju.
Još otkako sam početkom prosinca 1991. prvi put pročitao tu stravičnu priču – kažem prvi put, jer sam je u nevjerici čitao još sedam puta – računao sam taj vukovarski 5. listopada posljednjim danom ukinutog zdravog razuma, čije je stavljanje izvan snage, kako vidimo, i službeno objavljeno u Večernjim novostima. Zbog toga će mi, mnogo godina kasnije, podrum vukovarske bolnice pasti na um kao odlično mjesto za Muzej zdravog razuma: u vitrini, recimo, posljednji dokumentirani trag zdravog razuma – detonator „krmače“ kakvoga je nepoznati izdajnik, sjeme mu se razmnožilo, izvadio iz bombe – a iznad vitrine originalna, do danas sačuvana golema rupa u stropu, kroz koju je toga dana zauvijek napustio Ove Prostore.
Odavno, kako vidite, imam tu ideju i razrađen cijeli koncept. A onda su mi se ovih dana u istom tom Vukovaru same ponudile i lokacija i zgrada – nova novcata, moderna i suvremena, četiri stotine hiljada eura vrijedna zgrada, već gotova i potpuno opremljena, spremna da se na nju već danas okači tabla s natpisom „Muzej zdravog razuma“. I što je najbolje, hrvatsku državu i porezne obveznike to ne bi koštalo ni centa: svih četiristo tisuća eura za zgradu već je dala Kraljevina Norveška.
Norveško kraljevstvo, istina, pare nije dalo za muzej, već za školu. Riječ je o Interkulturalnoj školi Dunav u Borovu Naselju, ambicioznom projektu skandinavskih i domaćih zanesenjaka, koji su u Vukovaru – gdje i dan danas, 2018. godine, postoji posve legalna segregacija djece, podijeljene u hrvatske i srpske škole – još prije petnaest godina zamislili suvremenu i moderno opremljenu zajedničku osnovnu školu, za svu djecu bez obzira na naciju i vjeru njihovih roditelja.
Dobrih deset godina lokalne su vlasti kočile, minirale i sabotirale takav projekt: vukovarskom HDZ-u i SDSS-u, kojima je ideja suživota Hrvata i Srba jedini zajednički neprijatelj, a trajni konflikt temelj vječne koalicije, koncept norveške interkulturalne škole za hrvatsku i srpsku djecu, dakle za djecu kao takvu, bio je nečuvena diverzija, sama – ne znam kako bih to drugačije rekao – bomba u podrumu i temeljima njihova postojanja.
HDZ je tako objašnjavao kako „nijedna suverena država ne bi smjela dozvoliti strana tijela u svojem zakonodavnom okviru, a osobito u obrazovanju“, a SDSS dodavao kako se „time ugrožava postojeći model obrazovanja njihove djece“, te kako „Norvežani s tom školom od Vukovaraca rade pokusne kuniće“. HDZ se, ukratko, zajedničkoj osnovnoj školi protivio zato što takva ustanova ne bi proizvodila mlade hrvatske katoličke domoljube i nove ratne pobjednike, a SDSS zato što ne bi proizvodila mlade srpske patriote, nove ostatke nedoklane srpske nejači i žrtve ustaškog genocida.
Nakon cijelog desetljeća potezanja i natezanja, SDP-ova je vlada prije četiri godine s Kraljevinom Norveškom najzad potpisala ugovor, a projekt su na koncu nerado prihvatile i vukovarske gradske vlasti: Ministarstvo obrazovanja odobrilo je specijalni kurikulum škole, imenovan je ravnatelj, po posebnom norveškom programu educirani su nastavnici, i konačno, početkom prošle godine, u uzorno obnovljenoj kući od cigle u Ulici Blage Zadre u Borovu Naselju – jednoj od zgrada nekadašnjeg Bata-Villea, radničkog naselja češke industrije obuće Bata – dovršena je, uređena i otvorena lijepa nova Interkulturalna škola Dunav.
Stani pa gledaj, uđi pa vidi. Rampa i liftovi za invalide, kromirane ograde, velike učionice, čisti zahodi, nova računala, pametne ploče, bogata biblioteka, gomile šarenih didaktičkih igračaka za predškolsku i školsku djecu, i sve u radosnim bojama djetinjstva: škola za kakvu bi se bilo gdje u Hrvatskoj, štoviše bilo gdje na Ovim Prostorima, stajalo u ozbiljno dugačkom redu za upis, a veze potezale do ministra i premijera.
Bilo gdje, osim u Vukovaru.
Danas, više od godinu i pol otkako je dovršena i potpuno opremljena, zajednička Interkulturalna škola Dunav – s najmodernijim školskim programom, najmodernije educiranim nastavnim kadrom, najmodernijim pedagoškim metodama, najmodernijim računalima i najmodernijim didaktičkim pomagalima – stoji prazna, poput kakve vesele, šarene kuće duhova iz horrora Stephena Kinga. Na oglas za upis učenika javio se, naime, točno nijedan roditelj. Nula. Nitko. Niti jedan jedini od četiri stotine vukovarskih očeva i majki, koji su ove godine svoju djecu upisali u prve razrede, nije za svoje dijete poželio suvremenu, modernu norvešku školu, u kojoj se umjesto o krbavskim i kosovskim bojevima uči o dijalogu, empatiji i suživotu.
Vidjevši na kraju da je đavo odnio šalu, a Hrvati i Srbi zdrav razum, Norvežani su, dosta razumljivo, ovih dana objavili konačno odustajanje od cijelog projekta – koji je sa dodatnih milijun eura uključivao još i sportske terene, igrališta i glavnu, veliku ostakljenu zgradu škole za nekoliko stotina učenika – te zatražili povrat četiristo hiljada eura, uzalud uloženih u zgradu u Ulici Blage Zadre.
Na tu zaključanu i napuštenu crvenu kuću – posve sam siguran da bi norveška vlada pokazala razumijevanje za moj projekt – treba, eto, još samo okačiti dvojezičnu tablu s natpisom „Muzej zdravog razuma“. Posjetitelji bi razgledali sablasno tihu i praznu suvremenu školu s kompjuterima, knjigama, igračkama, pametnim pločama, direktorom i nastavnicima, i pažljivo slušali kustosa.
„U ovoj zgradi“, započeo bi kustos, „2017. godine je otvorena Interkulturalna osnovna škola, poklon Kraljevine Norveške, opremljena najmodernijom nastavnom tehnologijom i pomagalima onoga vremena, u koju nikada nije upisan nijedan jedini učenik. Umjesto da ih pripremaju za civilizirani život i obrazuju po najboljim skandinavskim i europskim pedagoškim metodama, hrvatski i srpski roditelji svoju su djecu u to doba radije davali u nacionalne škole vjerskog tipa, da bi ih kasnije – u potrazi za civiliziranim životom po najboljim skandinavskim i europskim metodama – slali za podvornike i čistačice interkulturalnih škola u Kraljevini Norveškoj.“
Ljubopitljivi bi posjetitelji, kako sam ja zamislio cijelu stvar, onda na nekom od nerazumljivih europskih jezika zbunjeno nešto pitali kustosa, a ovaj bi samo rezignirano raširio ruke: „Nitko ne zna zašto.“
Umjesto njega, ruke u međuvremenu rezignirano šire Hrvati i Srbi, zaprepašteno gledajući fantastičnu novu školu što im je mučki, iznenada pala s neba. „Zamislite“, iskreno se snebivaju debili, „u Norveškoj ima ljudi koji našoj djeci žele normalan život!“
(tacno.net)