Piše: Jusuf Trbić
“Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti”, pisao je nekad Danilo Kiš. Kako pogodi još tad, nije mi jasno! Pogledajte danas nesretnu državu Bosnu, koju danas cijepa, rastura, pljačka i siluje ko god hoće, a mi, kojima je to jedina domovina i jedini život, gledamo sve, šutimo i trepćemo okicama. Etno-religijski nacionalizam, koji nas je okupirao još od davne 1990. godine i ni sad nam ne da disati, opljačkao nas je, ojadio, osiromašio i izludio do te mjere, da mi, baš kao da smo pacijenti psihijatrije, ne vidimo i ne razaznajemo više ni ko šta radi ni zbog čega, i kao ovce idemo, pognutih glava, za našim čobanima.
Potvrđuju to i posljednje igre na bosanskoj političkoj pozornici, kojima se, po ko zna koji put, obavlja trgovina između tri etno-nacionalistička centra, trgovina u kojoj ćemo ceh platiti mi, po ko zna koji put. Najviše oni koji su na nekoj teritoriji manjina u sopstvenoj državi i vječiti kusur u svim takvim političkim igrama. Njima se niko ne bavi, njih guraju i udaraju sa svih strana, više njihovi nego oni drugi ili treći, oni su samo prazne riječi kojima se ovjeravaju politički pazari.
Uzmimo samo posljednje slučajeve koji su ustalasali javnost.
Najprije je pompezno proslavljen 9. januar, uprkos jasnoj zabrani Ustavnog suda BiH i osudi cijele međunarodne zajednice (osim Rusije, dakako), što je izazvalo mnogo bure. Jer, to su ponovo organizovali, uznos cijelom svijetu, isti oni koji se svakoga dana zaklinju u slovo Dejtonskog sporazuma, po kojem su odluke Ustavnog suda države konačne i obavezujuće. Kad jedna od dvije administrativne jedinice krši Ustav države kako joj se prohtije, bez ikakvih posljedica, to znači da je vrag došao po svoje. Pri tome se niko u Banjoj Luci nije zapitao kako će se to odraziti na položaj Srba koji žive u drugom entitetu, niti je njih ikad iko pomenuo.
Posebnu pažnju su izavali Dragan Čović i delegacija HDZ-a, sa pridruženim ambasadorom Hrvatske u BIH, koji su došli da proslave dan koji veliča zločine, progone i etničko čišćenje ( i ) nad Hrvatima u tom entitetu, kojih je danas ostala šaka jada i koji su, zajedno s Bošnjacima, najveće žrtve diskriminacije u Evropi danas. Njih se Čović nije ni sjetio, niti mu trebaju, jer se ne uklapaju u stari dogovor o preseljenju stanovništva, svako u svoj atar. Niti je ikad javno zapitao zašto njihovih legitimnih predstavnika nema u vlasti manjeg entiteta i zašto im se uskraćuju osnovna ljudska prava. Ko im je kriv što su još tu.
Onda se Bakir Izetbegović dosjetio da je ime Republike Srpske diskriminirajuće za Bošnjake koji žive u tom entitetu, pa je zaprijetio da će biti podnijeta tužba Ustavnom sudu. Istom onom što ga u RS-u ne zarezuju ni koliko lanjski snijeg. Svi pravni stručnjaci koji su se tim povodom oglasili u javnosti, uključujući i one bliske SDA, odmah su rekli da bi takva tužba bila besmislena, jer Ustavni sud može odlučivati samo o usklađenosti nekog akta sa Ustavom, a ovdje se radi o dijelu tog istog Ustava. Što je već potvrđeno kad je svojevremeno Sulejman Tihić htio da podnese istu takvu tužbu. Promjena imena, u takvim slučajevima, kao što smo vidjeli na primjeru Makedonije, neuporedivo je teže i složenije pitanje, u to bi morala da se uključi snažno i međunarodna zajednica. Uz to, za pokretanje takvog spora, i to pred Evropskim sudom, morao bi postojati važan razlog, kakav je, možda, bilo izricanje pravosnažnih presuda za najveće zločine, pogotovo za genocid u Sudu u Hagu – što je tada Izetbegović šutke ispratio, mada je, nekako u to vrijeme bio, u dva mandata, član Predsjedništva.
Pa zašto onda takva medijska bomba, koja nikome nikakve koristi nije donijela, a Bošnjacima koji žive u RS-u nanijela dodatnu štetu? Tim prije što je rečeno da će tužbu podnijeti bošnjački poslanici u NSRS, pa je Dodik odmah najavio kazne za njih. U to da će dodatno pojačati pritisak na bošnjačko stanovništvo u RS-u, ne treba sumnjati. Izetbegović je to pojasnio, rekavši da će se odustati od svega ako SNSD promijeni ponašanje i ukine diskriminaciju, što je, naravno, nezamislivo. Pravi razlog je jasan : to je poziv Dodiku da prihvati SDA za partnera u vlasti na državnom nivou, pa da sve bude lijepo kao i do sad. A Bošnjacima u RS-u kako bude.
Nije se prašina ni slegla, a već je stigla nova senzacija : Hrvatski narodni sabor, pod zapovjedništzvo Dragana Čovića, donio je posebnu deklaraciju o tobože ugroženom položaju hrvatskog naroda u BiH, kojom, pored ostalog, traži, ni manje ni više, nego ukidanje Dejtonskog sporazuma i preustroj države, to jest formiranje trećeg entiteta. Uz to se odbacuje presuda Haškog tribunala koja potvrđuje udruženi zločinački poduhvat, kao cilj stvaranja tog istog trećeg entiteta u ratu. Dakle, Čoviću i njegovim profesionalnim Hrvatima nije dovoljno što imaju mnogo više vlasti nego što im pripada, oni bi da u miru konačno ostvare ratne dogovore Tuđmana i Miloševića i konačno podijele Bosnu. Odbacujući, baš i kao i njegov najbolji drug Dodik, pravosnažne sudske presude, Čović potvrđuje sebe kao jednog od najvažnijih nosilaca velikosrpske politike, kako kaže profesor Ivo Banac.
Ima li bolje ilustracije bosanskom ludilu od odbacivanja tih presuda? Jer, šta uopšte znači nečija tvrdnja da ne prihvata ili odbacuje pravosnažne sudske prersude? Hoće li to ukinuti presude i osloboditi osuđene, hoće li uništiti Haški sud, hoće li ubijediti ikoga u svijetu? Ili će samo otežati život Hrvatima koji žive zajedno s drugima?
A da ludilo nema kraja, potvrđuje još jedan detalj iz Čovićeve kuhinje : za nosioce Medalje otpora, odlikovanja koje će se dodjeljivati za zasluge u odbrani BiH, slične Zlatnom ljiljanu, predložen je i jedan od dva glavna kasapina Bosne – Mate Boban. Koji je, prema pravosnažnoj haškoj presudi, bio, uz Franju Tuđmana, glavna ličnost udruženog zločinačkog poduhvata, za koji su šestorica u Hagu osuđena na 111 godina zatvora. Uz njega je predložen čak i jedan notorni Smiljko Šagolj, pa optuženici za ratne zločine Đuro Matuzović i Tado Oršolić, a na kraju, naravno, i sam Dragan Čović.
Mate Boban dobitnik priznanja sličnog Zlanom ljiljanu – to ni najveći ludaci ne bi smislili.
Da im ni Bošnjaci ne žele ostati dužni, pokazuje velika prašina koja se ( ponovo) digla oko spiska organizatora bosanskog otpora, koji pravi federalno Ministarstvo za boračka pitanja. Među 600 imena na tom spisku nalaze se mnogi koji to ne zaslužuju, pa je logičan bunt boraca. Svojevremeno, kad je prvi put pravljen takav spisak, ja sam federalnoj komisiji koja se bavila tim poslom poslao reakciju, zbog toga što su se među organizatorima otpora u Bijeljini našla četiri imena. Ukazao sam na prostu činjenicu da u Bijeljini nije bilo nikakvog otpora, niti ga je moglo biti, pa nije bilo ni organizatora. Ali, to očigledno nije nikoga interesovalo, pa su se ista ta četiri imena našla i na prijedlogu novog spiska. Imena se mogu naći na internetu, ali je zanimljiva još jedna stvar – od rata do sad, broj boraca, umjesto da, prirodno, opada, povećava se bez prestanka, pa je već narastao na oko 600 hiljada! Jedan od branilaca s Teočaka kaže mi : da nas je bilo toliko, pregazili bismo Evropu!
Ipak, da u opštem ludilu ima i ponešto drugačije, pokazalo je nedavno okupljanje poštovalaca NOR-a na obilježavanju godišnjice Igmanskog marša. Čitam : došlo ih 15 hiljada. Pa, gdje ste do sad, braćo partizani, što vas nema, da nas oslobodite ovih četnika, ustaša i domobrana, narodnih krvopija i izdajnika? Ova se okupacija i zulum više ne mogu izdržati!