Nema pobjede i herojstva u ubijanju civila, silovanju žena i djece. To nisu heroji. Ti neljudi nisu srpski narod, niti su takvi većina u srpskom narodu.
Piše: Aleksandar Trifunović
Kad sam prije dva dana krenuo na put iz Banjaluke za Sarajevo, prošao sam pored konzulata Slovenije. Red ispred konzulata bio je toliki, da ni na trotoaru više nije bilo mjesta. Bošnjaci, Hrvati i Srbi odlaze odavde glavom bez obzira. Ratovali su oko zemlje u kojoj, prema statistikama,70% njih ne želi da živi. Iako je rat završen prije skoro četvrt vijeka, on u Bosni i Hercegovini još uvijek traje.
Taj dan izrečena je presuda Radovanu Karadžiću, jednom od gospodara rata u BiH, u kojem je živote izgubilo preko 100 000 ljudi. Broj ubijenih civila dominira ovim tragičnim zbirom. U žalbenom postupku na prvostepenu presudu, Karadžić je tražio od Suda da mu se kao olakšavajuća okolnost uzme u obzir da on “nije bio spreman za rat”, da je bio pjesnik i psihijatar, a ne vojnik. Narodu koji je odveo u rat nikada se nije obraćao riječima da nije spreman. Naprotiv. Govorio je da je prespreman, pjesnički pojašnjavajući da su Srbi u svojoj istorijskoj misiji.
U istoriji je mnoštvo primjera umišljenih vođa koji su u jednom trenutku pomislili da mogu u potpunosti da kontrolišu svoje okruženje, do te mjere da im niko ništa ne može. Da su bogovi. Na kraju su za te nebeske zablude obavezno plaćali visoke ovozemaljske cijene. Kao i narodi koje su predvodili.
Radovanu Karadžiću je presuđeno da je ratni zločinac. U presudi stoji da je odgovoran za najteža krivična djela u međunarodnom pravu.
Iako je Bramec, Tužilac Suda u Hagu naglasio, u prvoj rečenici svog izlaganja nakon presude, da presuda Karadžiću nije presuda srpskom narodu, svi srpski političari redom su izjavili upravo suprotno. Umjesto da prihvate pojedinačnu odgovornost i suoče se zrelo i razumno sa izrečenom konačnom presudom, lideri Srba u Republici Srpskoj preuzimaju u ime naroda kolektivnu odgovornost za ovu presudu. Da je pravde, kazali su, Karadžić bi juče bio pušten na slobodu.
Iako je Milorad Dodik kritikovao politiku Karadžića u ratu i tužakao ga Miloševiću, izjavljivao javno da je opljačkao Srpsku i da treba u Hag, iako je podržao Biljanu Plavšić u političkoj borbi protiv Karadžića, danas još glasnije smatra da je Radovan zaslužio najveću počast i ordenje za taj period. Da studenti, budućnost Srpske, treba da žive u studentskom domu sa njegovim imenom. Dodikov komentar presude gotovo je identičan komentaru Vojislava Šešelja, presuđenog ratnog zločinca.
Ovo je još jedna presuda sa kojom niko u BiH nije u potpunosti zadovoljan. Presude haškog suda za ovdašnji živalj su ili skandalozne ili se svesrdno pozdravljaju. I uvijek uz obavezno “ali”. Presude tako neće donijeti pomirenje, jer svaku presudu do sada jedni, drugi ili treći doživjeli su kao nepravednu osudu “ naših” heroja “koji je samo branio svoj narod”. Jedan od komentara građana anketiranih na jednoj od lokalnih radio stanica nakon presude to i potvrđuje. Gospođa je izjavila da joj nije jasno zašto su ga osudili kad su “svi to radili”. Pogrešna logika “ako svi nešto rade, onda je to normalno” kod nas se primjenjuje čak i kada su u pitanju zločini.
Dominantna teza je da je Sud nepravedan i nametnut.
Pred kraja rada ovog Suda, jasno je da je gotovo sva krivica za rat smještena u Bosnu i Hercegovinu. Podsjećam da je strategija Srbije u odbrani pred Međunarodnim sudom pravde bila da se sva krivica za rat prebaci na Republiku Srpsku. I bili su uspješni u tome. RS je presudom proglašena odgovornom za genocid u Srebrenici. Srbija tu presudu predstavlja kao svoju pravnu pobjedu.
Ovdašnji sudovi godinama se uopšte nisu bavili ratnim zločinima. Da nije bilo pritiska međunarodne zajednice, najradije nikada i ne bi. Presude ne samo da nisu doprinijele pomirenju, već su za posljedicu imale sve dublje podjele u društvu.
Politički konsenzus o ključnim pitanjima za napredak ovog društva je nemoguć, ali zato partije i ideologije koje su vezivale zastave nakon prvih izbora u BiH rade to i danas, kao apsolutni gospodari jedne podijeljene zemlje. Sarađuju bez problema, sa haškim presudama i bez njih, kao što su sarađivali i u ratu. Društvo je pod aposlutnom kontrolom politike, koja uspješno održava predratno stanje manipulišući strahom ljudi radi političkog i ekonomskog profita nekolicine.
Tako je i presuda Karadžiću, umjesto da označi konačni kraj jednog ružnog perioda i rađanje novog, boljeg, politički iskorištena za vraćanje u prošlost. Ali ne kako bismo se s njom suočili, što je neophodno da bi ovo društvo ozdravilo, već da bi se ta prošlost i njene pogubne ideologije iznova oživjele.
Nema pobjede i herojstva u ubijanju civila, silovanju žena i djece. To nisu heroji. Ti neljudi nisu srpski narod, niti su takvi većina u srpskom narodu. Zato su presude važne. Ponavljam riječi Tužioca, presuda Karadžiću nije presuda srpskom narodu.
Radovan Karadžić služiće doživotnu robiju u jednoj od evropskih zemalja u koje su bosanskohercegovačke izbjeglice bježale od rata, gotovo milion njih, i u koje i danas bježe od ovako tegobnog mira.
Po njegovim pjesmama ga niko neće pamtiti. Zbog zločina za koje je osuđen, hiljade unesrećenih nikad ga neće zaboraviti.
Pod njegovom političkom zaštitom raznorazni ološ je činio zvjerstva nad ljudima, zločine koje je teško i opisivati.
Opet, u Srebrenici danas mladi Bošnjaci i Srbi igraju fudbal u istom timu, idu u škole zajedno, sviraju zajedno u rok bendu. Daleko je sve to od idealnog, ali sve dok život pobjeđuje, kako god te pobjede bile male, ima nade za ovu zemlju i one koji u njoj ostanu.
(buka.com)