Piše: Jusuf Trbić
Svečano otvaranje obnovljenih džamija – Aladže u Foči i Kuršumlije u Maglaju– uz zadovoljstvo što se “vraćaju” ti izuzetno vrijedni vjerski i kulturno-istorijski spomenici, postavlja još jednom pitanje na koje svi znaju odgovor, a malo ko hoće da ga izgovori : zbog čega su srušene džamije? Zbog čega su, planski i sistematski, u organizaciji vlasti i izvedbi policijskih i vojnih struktura, srušeni svi muslimanski vjerski objekti na prostorima koje su kontrolisale Karadžićeve i Bobanove snage, čak i tamo gdje nije bilo nikakvih ratnih sukoba?To je pitanje koje sasvim jasno objašnjava prirodu dvostruke agresije na BiH, tim prije što su na prostorima koje je kontrolisala Armija BiH ostale nedirnute skoro sve crkve, a o sistematskom rušenju pravoslavnih i katoličkih vjerskih objekata nema ni govora.
Govore o tome i rezultati opsežnih istraživanja Muharema ef. Omerdića, sakupljeni u dvije knjige, koje su izazvale veliko interesovanje u svijetu, a korištene su i u sudskim procesima u Hagu. Prema tim istraživanjima, u BiH je srušeno 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, 4 tekije, 37 turbeta i 405 raznih drugih vakufskih objekata, i sve je to urađeno prema detaljnim, ranije utvrđenim planovima. Prema kasnijim istraživanjima utvrđeno je da su, zapravo, srušene 872 džamije, od kojih je 796 do sad obnovljeno – ostalo je da se obnovi još 76 džamija. U jednom intervjuu efendija Omerdić je ispričao da je njegova istraživačka ekipa došla do detaljnih vojnih karata iz Beograda, na kojima su sve džamije obilježene kao vojni objekti, uz precizno označena mjesta na kojima se nalaze. Ispričao je i zanimljiv detalj iz haške sudnice : “ U jednom suđenju branitelji su osporili naše navode o rušenju džamija, tvrdivši kako u regionu za koji se sudilo, nije ni bilo džamija. Tada sam ja rekao haškom istražitelju da uzme te vojne karte na kojima su sve džamije ucrtane.”
Priča o tome da u BiH nije ni bilo džamija, ma kako zvučala apsurno, bila je dio strategije opravdavanja zločina, pa su to mnogi ponavljali bez oklijevanja. Ali, ne samo to. U Bijeljini, na primjer, kad je Islamska zajednica uputila zahtjev za obnovu porušenih džamija, ispostavilo se da su one potpuno izbrisane iz gruntovnih i katastarskih knjiga, kao da ih nikada njije bilo, i trebalo je mnogo truda da se to ispravi. Često ponavljanu izjavu Milorada Dodika da u školskim udžbenicima nikada neće biti ni riječi o genocidu u Srebrenici i opsadi Sarajeva, treba dopuniti : u tim udžbenicima nema, niti će uskoro biti, ni priče o Velikoj Srbiji, o etničkom čišćenju, o srpskim koncentracionim logorima, o progonima na rasnoj osnovi, o masovnom ubijanju civila, a pogotovo o rušenju svih muslimanskih vjerskih objekata. Nema ni lekcija koje govore o izdajstvu i fašističkom, zločinačkom karakteru režima Milana Nedića i četnika Draže Mihajlovića, niti o zločinima režima Slobodana Miloševića, čiji trabanti i danas vladaju Srbijom. Tako se generacije djece u manjem entitetu obrazuju na lažima i sakrivanju činjenica, na falsifikovanoj istoriji i mržnji prema sopstvenoj domovini, daleko od svijeta, istine i morala.
Rehabilitacija zločinaca iz Drugog svjetskog rata i svestrano kreiranje nove politike pamćenja, kojom se slave sopstveni zločini kao bogougodna djela, imaju sasvim jasnu funkciju. Hegel je govorio : “Za društvo bi bilo nemoguće ostaviti zločin nekažnjenim, jer bi onda on bio postavljen kao pravilo”. Nacionalistička ideologija, kao temelj stvaranja velike države za pripadnike samo jednog naroda, učinila je upravo to : zločin je postavila kao pravilo, kao herojski čin u slavu nacije i Boga, kao opravdan i poželjan način ostvarenja uzvišenog cilja, kojem aplaudiraju svi : i političari, i intelektualci, i crkveni ljudi, i radnici i domaćice, podjednako. Alija Isaković je zapisao : “ Nama nema lijeka. Prije će žrtva postati agresor, nego agresor promijeni ćud. Njegova budućnost je u prošlosti”.
U strahu od sukoba sa stvarnošću, nacionalistička ideologija pretvara se u neku vrstu svjetovne religije, koja preuređuje geografiju sjećanja na način vjerske dogme : nema rasprave, nema dijaloga, nema pitanja, nema individualnosti, sve je svedeno na kolektivno mišljenje, na bespogovorno vjerovanje. Poslušnost je mnogo važnija od intelekta, mit od stvarnosti, zajedničko od pojedinačnog, uvjerenja od činjenica. Svi koji se ne uklapaju, u opasnosti su da će biti ekskomunicirani i prognani u status izdajnika. Pojedinac se utapa u kolektiv, privatno u javno, činjenično u novu, totalnu istinu koja se slijedi bez pogovora. Hitler je nacizam opisivao kao revoluciju duha, koja ljude pretvara u djeliće jednog moćnog organskog jedinstva, a cjelokupnu kulturu svodi na mit, na imaginarno, na novu ideologiju, čiji je cilj ulaženje u dušu masa. U tom bespogovornom jedinstvu rase, krvi i tla i apsolutnoj potčinjenosti jedinki kolektivu gubi se svaka individualnost, sem one na vrhu hijerarhije, a stapanjem svih pojedinaca u bezličnu masu postiže se snaga i moć nadmoćne rase. Etničke politike u Bosni, na sve tri strane, rade upravo to : negiraju pojedince, da bi od ljudi napravili podanike, dijelove stada koje slijepo ide za svojim vođama. Oni koji na to ne pristaju, uklanjaju se iz javnog prostora ili odlaze u inostranstvo.
U entitetu RS homogenizacija naroda dostigla je takav nivo, da svaka istina o ratu izaziva pravu histeriju – političara, medija, ali i običnih ljudi. Čak i bezazleno pitanje : ko je i zašto srušio džamije, dočekuje se kao najveća uvreda. To važi i za zločine nad civilima. O tome neće niko ni riječ da kaže. Umjesto toga, sve češće su priče o stradanju Srba u Drugom svjetskom ratu, što, dakako, ne smije biti zaboravljeno, ali to ne može ni na kakav način opravdati ono što je učinjeno u ratu protiv Bosne.
Tako je Milorad Dodik, predsjednik Predsjedništva BiH, na komemoraciji u Donjoj Gradini, dijelu zloglasnog ustaškog logora Jasenovac, rekao i ovo : “Sinoć sam pročitao da je jedan od načina kojim su razdvajali djecu od roditelja taj da su djecu stavljali u vreće i bacali u rijeku. Dugo nisam mogao da zaspim.
Kako je moguće da je nekom presuđeno, čim je rođen. Ko ima to pravo?” Dodik je, naravno, u pravu. Ko može da ubija djecu, kome su ta djeca kriva? Ali bi se mogao zapitati i ovo : kome su kriva djeca Sarajeva, njih 1601, koje su pobili Mladićevi artiljerci i snajperisti? Ko je pobio 102 djece u Prijedoru? Čiji vojnik je bio haški osuđenik Milan Lukić, zvani “Zvijer”, koji je više od stotinu djece, žena i staraca, žive zapalio u dvije kuće u Višegradu? Ko je poslao specijalnu policijsku jedinicu da u Bijeljini pobije djecu Sarajlića, Sejmenovića i Malagića? Ko je pobio dječake u Srebrenici? I još mnogo, mnogo djece koja su bila kriva samo zato što su imala pogrešna imena? Ko je imao pravo da presudi toj djeci, čim su rođena? Ili, ko je imao pravo da poruši sve tuđe vjerske objekte, sve do jednog, u zemlji u kojoj su se, u vijekovima iza nas, takvi objekti rijetko rušili? A da je bilo tako, svjedoče stare pravoslavne i katoličke crkve širom Bosne, koje ni u posljednjem ratu niko nije dirao, ni u Tuzli, ni u Zenici, ni u Bihaću, ni u Srebrenici, ni u Sarajevu. Te su crkve svjedoci zajedničkog života kakav je oduvijek krasio ovu zemlju.
I obnovljene džamije su svjedoci, ali svjedoci politike koja je, etničkim čišćenjem, genocidom i potpunim zatiranjem tragova postojanja jednog naroda, brisanjem njegovog identiteta, istorije i kulture, željela da stvori državu samo za pripadnike jednog naroda. Uvjeren sam da velika većina Srba, Hrvata, Bošnjaka i svih ostalih zna istinu i zna kako da sačuva zajedništvo u različitostima, koje nas je oduvijek krasilo, i koje nas je davno svrstalo u društvo civilizovanih naroda.
Ako dozvolimo političkim liderima da nas iz tog društva izvedu – sami ćemo biti krivi za to.