DR. NELE KARAJLIĆ

ĆALOVINA JANKOVIĆ NENAD

Piše: Atif Kujundžić

Čini se, bila je 1983. godina, kad je Predsjedništvo Saveza Socijalističke Omladine Bosne i Hercegovine odlučilo dr Neleta Karajlića i Zabranjeno pušenje poslati na raspravu koju organiziraju Društvene organizacije koje okupljaju mlade /tada popularni DOKOM, kojemu je predsjednik bio Nijaz Skenderagić/, a povodom ispada rock grupe Zabranjeno pušenje tokom koncerta na Rijeci, kada su se čule i riječi: Crk’o Maršal

Kao gaf, jer mislilo se na gitarsko pojačalo marke Marshall koje je u to vrijeme koristila i napopularnija grupa naPlaneti Beatlesi. To je izgeledalo kao dobra i bezazlena, mada opora i surova rock dosjetka s obzirom na stanje zdravlja maršala Socijalističke federativne Republike Jugoslavije Josipa Broza Tita i svakako glup i bezdušan povod za svaku diskusiju.

Ublijedjelom Neletu drhtalo je i školjocalo loše urađeno zubalo prljavosive boje. Čudio sam se da tako mlad čovjek ima vještačko zubalo, ali sam to ostavio po strani.

I,

branio sam Neleta i Zabranjeno pušenje. Znao sam slične čaršijske kukavce. Nisu oni imali hrabrosti ni za što. A trtali su zbog i od svega. Sama sinagma: Crk’o Maršal! Mogla je izletjeti iz bilo čijih usta, kao dio rock slenga koji smo svi koristili. I ja sam svirao u sličnoj grupi. I svako je mogao dobiti po guzici zbog toga, ali Neleta je to lansiralo u orbitu kuražnih momak i popularnosti kao daje Džems Din.

Dakle,

govorio sam prvi kao sekretar Književne omladine Bosne i Hercegovine i rekao: nije problem u tome što nam mladi Rijeke pišu i poručuju da se dogodilo, već u tome što nismo nazočili koncertu, da bismo i sami uistinu znali, i osjetili kontekst u kojem je to rečeno i da bismo sami rekli svoje sigurni da ne nasjedamo nečijoj zluradosti.

 Ustvari, želio sam odbraniti građansko pravo Zabranjenog pušenja da misli i raspravlja o svome problemu kako misli i želi i da ima pravo o tom problemu misliti na taj način. Jer: crk’o – crk’o. Tako i na taj se način tada govorilo u rock‘ and roll maniru! Je li Marshallu nešto bilo – nije. Taman posla. Koješta! To su nam javili sa Rijeke. OK. Jesmo li bili tamo da to čujemo – nismo. Šta to mi izmišljamo u svome Dragom Bogu a protiv Zabranjenog pušenja? Govorimo o nečemu što nismo sami ni čuli, niti vidjeli! A i Marshalla nam je bilo ne vrh neke stvari! Posebno na taj način!

Tako smo mislili u Sarajevu, u potkrovlju Predsjedništva SSO BiH, Danijela Ozme 07., toga dana. Treba olabaviti i krenuti Europskim putovima. Osluškivao sam i gledao lica Nijaza Skenderagića, Asima Metiljevića, Senada Avdića, Julijanu Petrić, Saidu Malkoč, Gorana Sarića – Sarajlije su izgleda izredom odlučili da ništa ne govore – a na nekim licima se zrcalio strah i ukočenost, tako je moja diskusija bila, izgleda jedina i kao stvorena tek kao upozorenje dr Neletu Karajliću.

Bila je tu još jedna uš koja je bila zadužena za moje osobno praćenje, a da to nisam ni znao. Sada je predsjednik središnjice jednog centra Bosne i Hercegovine… Imam o njemu niz priča i svjedoka. Na njegove usrdne zamolbe ilegalno sam ga uveo u prostorije Predsjedništva Saveza Socijalističke Omladine BiH kao svoj podrepak na taj sastanak. Ali i na još puno mjesta. Imao je svoje posebne zamolbe da ga dovedem na taj rani jutarnji sastanak jer želi da to vidi, kako izleda i tome se ubuduće želi posvetiti u svome radu.

Tako prođe hrđa zlopogleđa na tom sastanku da bude bolji i ljudski značajniji. Odahnuo je ali i strepio i suknuo na vrh Topliste Nadrealista. Kasnije, uvukao se Kusturici u šupak, jer je mislio da je to najbolji put u pakao kako ga on vidi.

Vrhunsko govno za Top Listu Nadrealista najžešće smrdi što je najbolja preporuka za budućnost kod Ravnogoraca.

Još: rock’ and roll. Dobar kao vol.

KOJA FORA!

TAČNA I MRAČNA!

U namjeri da poništimo nedorečen i neukusan ispad Zabranjenog pušenja mi smo im dali krila. Meni se uvijek gadio guzonjin sin, alkoholiziran i preznojen koji se scenom bahato kreće, nema glas i falšira… U novije vrijeme /s godinama/ baš je izgubio mjeru, nastojeći da mu leprša taj pretijesni ogrtač od jeftinog plavog platna natopljenog njegovim znojem, pokazivao je nezgrapno građeni torzo i znojavo tijelo, nasilničku narav prema publici, gledateljima i posjetiteljima nastojeći ih pretvoriti u dodatni instrument svoje namjere i dokaz snage loše skrpljene pjesme i zbunjene orkestracije. Baš je izgledao kao gomila govana. Za sve vrijeme nije mu nedostajalo ružnih i neukusnih riječi o Bosni i Hercegovini, posebno o Sarajevu u vrijeme agresije, baš kao mačja guza i prkno njegovoga uvijek zapuštenog šefa.

I, onda mu se prohtjelo donijeti fajront u Sarajevo!

Ali mu se nije posrećilo, a Sarajlijama se nije svidjelo.

Nema tu fajronta Budalo, tu se živi i radi svaki sekund dana i noći. Majmun izmišlja i vidi da mora pobjeći iz Sarajeva koje mu je bilo i rodni grad.

* * *

Ja, koji mu nisam nikad pisao niti poslije one sjednice nikada više nisam ga uživo vidio, kome se on nije zahvalio, jer sve je moglo krenuti i drugim pravcem, pozdravljam ga:

NELE AGA OMLIJEČI TE TOLJAGA.

Mal’ da odeš dovraga!