Franjevac, autor prve historije i geografije Bosne

Piše: Avdo Huseinović

U jednom od svojih najupečatljivijih TV intervjua, datog TV Sarajevo, u emisiji „Javni  agent 033“ u razgovoru sa mojim  dugogodišnjim prijateljem Zaimom Poturićem, prije neke tri-četiri godine, akademik Abdulah Sidran je rekao:

-Poznajem čudnu vrstu žudnje za istinom.

Tu žudnju za istinom 1850.godine, u vidu narodne mudrosti, zabilježio je bosanki franjevac Ivan Franjo Jukić zapisavši: „Daj mi istinu, pa mi oči iskopaj“.

Radoznalost mi je odmah „zavrnula ruku“ i natjerala da se edukujem o tom, za mene  do tada nepoznatom franjevcu kojeg je citirao Sidran.

I, saznao sam da je svakako, jedan od najistaknutijih franjevaca 19. stoljeća upravo bio Ivan fra Franjo Jukić. Svojim idejama, radom i željom za promjenom, ostavio je dubok trag na književnom, znanstvenom, kulturnom, društvenom i nadasve organizatorskom polju.

„Neima pako veće potribe na ovome svitu od nauka: štiti i pisati znati: iz knjigah bo čovik najlašnje može znati: što je dužan Bogu, sebi i svomu bližnjemu“-zapisao je fra Jukić.

fra Ivan Franjo JukicŽivio je kratko, kad je 1857. umro, nije bio navršio ni 39. godina života. Rodio se u Banjoj Luci 8.jula 1818.godine, u gradskoj porodici. Njegov župnik fra Franjo Sitnić naučio ga je čitanju i pisanju, a ponešto i latinskom jeziku, pa ga onda poslao u fojnički samostan, gdje je zaršio tadašnje gimnazijske nauke i 1833.godine  stupio u franjevački red. Iza toga bio je 1835. poslan u Zagreb da nastavi studij, a 1837. godine u Ugarsku, u grad Veszprem, da uči teologiju. Pri kraju studija 1840.godine, fra Ivan se zaputio s još trojicom drugova u Bosnu s namjerom da dignu ustanak, ali su ih stariji svećenici od toga odvratili a poglavari, da ih zaštite  poslali izvan Bosne. Jukića i Baltića u Dubrovnik, da tamo dovrše studij. Kao mlad svećenik, koncem 1840.godine, određen je u fojnički samostan za kapelana, a 1848.godine postao je kapelan u Varcaru, današnjem Mrkonjić-Gradu.

Uz tu službu, on se usput bavio proučavanjem, te obavio nekoliko putovanja po Bosni, Slavoniji i Hrvatskoj. Još dok je kao učenik bio u Zagrebu, svom se dušom zagrijao za ilirski pokret i dao se na to da Bosnu prosvijetli. U 12. godina, što ih je nakon studija proveo u Bosni, udario je temelj novijem kulturnom radu naše domovine i što se dalje u vremenu od njega odmičemo, to nam njegova pojava izgleda svjetlija i veća.

Bio je uman i  prema uslovima svog školovanja  neobično obrazovan. Po naravi žestok, a po osjećaju plemenit, on se nepokolebivo borio za postavljeni cilj, nije znao za uzmak, niti se mirio s čekanjem, opreznošću, bojažljivošću… Odatle i njegova tragična sudbina!

Ali, odatle izvire i njegovo veliko djelo! On je pored svoje svećeničke službe, bio učenjak i plodan pisac, sakupljač narodnih umotvorina, narodni prosvjetitelj i učitelj, te javni društveni radnik. Ono što ga lično ističe jest, da je u svemu tome u svom stoljeću bio prvi u Bosni.

Od njega potječe prva geografija i prva historija Bosne 1851.godine.

Geografiju je pisao iz vlastitog zapažanja, tegobno sam prevaljujući ondašnje besputne krajeve ili se služeći pouzdanim izvještajima. Nije imao fra IVAN JUKIC NARODNE PIESME BOSANSKE I HERCEGOVACKEnikakvih pomagala, pa je udaljenosti od mjesta do mjesta, određivao satima hoda. Pa ipak, njegovi su podaci pouzdani, a danas oni su nam dragocjeni, jer nam govore o stanju kakvo je bilo prije 140. godina.  Fra Ivan Jukić je bio strastven sakupljač narodnih umotvorina. Najznamenitije su njegove posmrtno izašle  „Narodne pjesme“. Izdat je samo jedan svezak 1858.godine, a drugi se je negdje izgubio, pa nije ni oštampan.

Osim pjesama, skupljao je i pripovijetke, poslovice, zagonetke,  dragocjeno blago koje bi, da nije tada zabilježeno, nepovratno propalo. U njegovom književnom opusu značajno mjesto zauzimaju i putopisi, posebno „Putovanja od Sarajeva do Carigrada“.

U Fojnici je 10.decembra 1840.godine, napisao tekst koji je objavljen tek dvije godine kasnije kao „ Poziv u kolo bosansko i pravila društva“. Fra Jukić je namjeravao organizovati bosansko književno društvo »Kolo bosansko«, ali je ta zamisao propala jer nije dobio odobrenje.

Ipak, uporan kakav je bio, ostvario je jedan dio te zamisli, jer je počeo izdavati prvi bosanski časopis „Bosanski prijatelj“, koji je štampan 1850, 1851 i 1861.godine. U stvari, on nije bio samo njegov urednik, nego gotovo i jedini autor tekstova. U njemu se govorilo o historiji Bosne i Hercegovine, njenom geografskom položaju, kulturi…

„Bosanski prijatelj“ je prekretnica na kulturnom planu Bosne. To je prvi časopis koji, iako ne izlazi u Bosni, po svim kriterijima pripada Bosni, a teme su slika Jukićeve ljubavi prema Bosni i narodu koji živi u njoj. Časopis pruža narodu osnovno znanje iz historije, geografije, uz mnoštvo narodnog kulturnog blaga. Prva dva broja je pripremio u Varcaru 1850. i 1851.godine, a treći broj je štampan nakon njegove smrti 1861.godine. Prvi broj „Bosanskog prijatelja“ posvećen je Štrosmajeru i sadrži 137.stranica. Broj je prepun kulturnog blaga iz Bosne. Prevladavaju narodne pjesme, pripovijetke, poslovice, zagonetke, ljekarije, učionice po Bosni. U broj se još nalazi geografsko-državni pregled turskog carstva u Europi, te nekoliko životopisa poznatih osoba iz Bosne. Drugi broj  je štampan u Zagrebu kod Ljudevita Gaja. Sadrži 199 strana, a posvećen je Omer-paši Latasu. Građu za treći broj je  Jukić, prije nego što je uhapšen, predao fra Filipu Kuniću. Kasnije će taj rukopis otkupit Matica ilirska i izdati.

Izašao je i četvrti broj, koji je napisao i štampao fra Antun Knežević u Sisku 1870.godine.

U prvom broju „Bosanskog prijatelja“  iz 1850.godine, fra Jukić je napisao:

„Poznato je svima kod nas kako se u Bosni starinske stvari: novac, pečati itd. nalaze i pohlepnim strancima uz malu cienu prodaju. Ja sam od nekoliko puta počeo ovakve stvari sabirati: zato molim sve Bošnjake, gdje god što opaze, otkupe u moje ime. S mojom zbirkom želim metnuti početak bosanskom muzeju.“

Ideja o osnivanju muzeja je realizovana tek 35. godina kasnije, kada je nastalo Muzejsko društvo koje je odlukom državnih institucija pretvoreno u ustanovu pod imenom Zemaljski muzej BiH u Sarajevu.

Taj časopis, iako prvi u Bosni, stoji na znatnoj visini pa se može mjeriti s drugim ondašnjim časopisima kod nas. U sva tri broja, koja je pripremio Jukić, pojavljuju se iste rubrike.

Najviše prostora posvećeno je narodnoj književnosti i historiji, a nešto manje geografiji, te temama kao što su pismo, školstvo i ljekovito bilje. Fra Jukić spada među najznačajnije organizatore školstva u Bosni, u 19. stoljeću. Pisao je i pod pseudonimima Filip Kunić, Banjalučanin i Slavoljub Bošnjak.

Zalagao se za kulturno uzdizanje Bosne podržavajući otvaranje štamparija, biblioteka, kulturnih društava, narodnih čitaonica i muzeja.  Godine 1842.  fra Jukić je prošao bosanskom Posavinom i zapisao „da u ovome  žive starosjedioci pod nazivom Šokci“.

U oktobru 1851.godine, Jukić je iz Varcara prešao u Sarajevo. Zloglasni Omer paša Latas, čovjek koji je dolaskom u Bosnu uništio bošnjačku elitu, uhapsio je 17.januara 1852.godine i Jukića, pod optužbom  za širenje nemira i podsticanje na bunu. Zatočen je u Đulagin han i tu je proveo nekoliko meseci. Latas ga je odatle poslao u carigradski zatvor, zabranivši mu doživotno povratak u Bosnu. Iz zatvora je izašao u ljeto 1852.godine, odakle je poslat u Rim, gdje je u samostanu Santa Maria in Ara Coeli proveo devet mjeseci.

U proljeće 1853.godine, prebačen je u Dubrovnik, a zatim u jedan samostan kod Ankone. Odatle je preko Venecije, uspio pobjeći u Zagreb, gdje je ponovo uhapšen, pa pušten. Tako je često dolazio na granicu Hrvatske sa Bosnom, mahom u Slavonski Brod,   da bi makar mogao gledati svoju Bosnu.

Teško ga je pogodilo i odricanje od strane bosanskih franjevaca, koji zbog njega vjerojatno nisu htjeli padati u još veće nevolje.

Ubrzo je pušten da preko Save prebjegne u Bosnu. Od januara do maja 1854.godine, ilegalno je boravio u Kraljevoj Sutjesci kod Kaknja.

Tri godine kasnije, prešao je u Đakovo, a odatle prebačen u Beč, gdje je i operisan 17.maja 1857.godine. U Beču je umro tri dana kasnije od postoperativnih komplikacija, a sahranjen dva dana kasnije u zajedničku grobnici za siromašne na bečkom groblju Sankt Marxer Friedhof. Ukopan je u blizini zajedničke grobnice u kojoj je sahranjen Wolfang Amadeus  Mocart. Prilikom preuređivanja Mocartove grobnice, zagubljena je oznaka Jukićevog groba.

Fra Ivan Franjo Jukić  je bio svestran pisac, čovjek velika truda, željan znanja, željan savremene znanosti kojoj je htio dati i svoj doprinos. Njegovo je djelo “toliko važno i posebno, a u mnogo čemu i prevratničko i prekretničko da će i u budućnosti ostati trajan spomen na ovoga nevjeroatno svestranoga i do boli iskrenoga – fratra.

Pripada mu važno mjesto u bosansko-hercegovačkoj historiji. Uzimajući u obzir vrijeme i okolnosti u kojima je živio, i danas se divimo Jukićevu svestranom i istrajnom radu na mnogim područjima kulturnog života i društva.

Može se zaključiti da je Jukić bio čovjek i fratar koji je sve svoje umne i fizičke sposobnosti upotrijebio za duhovni i materijalni napredak naroda svoje domovine Bosne i Hercegvoine. Tokom revolucije u Habsburškom imperiju iz 1848. godine, koja je slomljena zahvaljujući ruskoj intervenciji, fra Jukić je rekao: “Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi, nas samo kao ocenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju priatelji naukah i žale nas. Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te carpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo.” Što je tada rekao, važi nažalost i danas dan.

U kasnu jesen 1991. godine u Banjoj Luci su održani “Banjalučki Jukićevi susreti”, prvi, nažalost i posljednji znanstveni simpozij o njegovom životu i djelu.  U ovom gradu njegova ulica je za divno čudo, sačuvala  ime unatoč agresiji na BiH.

Agresiju na BiH preživjela je i Jukićeva bista postavljena ispred njegove rodne kuće.

Izradu Jukićeve biste inicirao je  Fuad Balić, a rad je akademskog kipara Ahmeda Bešića iz Banjaluke. Bista je  otkrivena  oktobra 1967. godine.