Piše: Jusuf Trbić
Četvrta samostalna izložba Mehmeda Imamovića (29. februara 2024. u Tuzli) u dubokoj i čistoj poplavi boja nudi na uvid raznolike dimenzije svijeta, uključujući i onu najvažniju – lica koja pamtimo. Uz nisku lucidno urađenih slika koje otkrivaju originalni pogled na prirodu koja nas okružuje, uz topot krda slonova i ćutanje zaboravljenih čamaca na obali, uz livade koje nam kradu poglede i glasne cvjetove pod raspjevanim suncem, ova izložba nudi niz portreta koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
Veliki filmski reditelj Ingmar Bergman govorio je da je ljudsko lice za njega najvažnija tema filmske umjetnosti. Ništa nije tako izražajno kao lice koje zrači unutrašnjom snagom i ništa se ne pamti tako kako se pamti lik koji nam se ulijeva u srce. Lica su obilježja epohe. Lica ljudi koji su oblikovali vrijeme Malo ljudi zna šta su to tačno radili kraljica Nefertiti, Pablo Pikaso, Albert Ajnštajn ili Merlin Monro, ali njihova lica zauvijek su okupirala kolektivnu memoriju. Veliki Bodler je govorio o nasilju ljudskih lica koja zaustavljaju brze rijeke zaborava. Lica su naša najvjernija ogledala, putokazi prolaznosti, obilježje duha vremena i naše zagledanosti u iluziju života. Lica duboka, lica prozračna. Svako treba da pronađe svoje lice i da ga zasluži. To je prozor duše, to je naša nagrada i kazna, i unutrašnje svjetlo, i tama koju duša čuva. Lica su čuvari vremena koje neumitno prolazi.
Portet u slikarstvu – to je prvi i posljednji majstorski ispit. Zbog toga i nema mnogo portreta u savremenom bosanskohercegovačkom slikarstvu, jer takav rad lako se i brzo poredi s najboljima, kao što se pjevači sevdalinke odmah porede sa Zaimom, Safetom ili Himzom, a njih je teško nadmašiti. Najveći slikari portreta nemaju premca u istoriji. U pariskom Luvru samo za jednu sliku su postavljeni putokazi od ulaza do mjesta gdje se ta slika nalazi. Mona Liza Leonarda da Vinčija. Kad uđete u salu u kojoj je postavljena slika, zaštićena neprobojnim staklom i malom ogradom, ta slika vas privlači magnetskom snagom, i većina posjetilaca i ne primijeti nevjerovatno velika, raskošna platna slavnog francuskog slikata Žak Lui Davida, (Jacques-Louis David) koja pokrivaju zidove. Formatom mala da Vinčijeva slika postaje za trenutak centar svijeta.
Portretno slikarstvo uvijek je bilo najzahtjevniji slikarski žanr, njegov zadatak je da iznese ljudsku unutrašnju prirodu, jer, kako je govorio veliki učitelj Aristotel, cilj umjetnosti nije da prikaže vanjski izgled, već da oslika taj unutrašnji pejzaž, ljudski suštinu, a to i jeste jedina prava stvarnost. U starom Egiptu su likovi vladara oslikani u kamenu, a vrhunac takvog portretisanja bio je za vrijeme vladavine Amenofisa IV ( i njegove žene Nefertiti) iz duge polovine 14. vijeka stare ere. U antičkoj Grčkoj portet se javlja od druge polovine V vijeka prije nove ere, a u starom Rimu u doba Carstva (od 27. godine prije nove ere do pada Zapadnog Rimskog carstva 476. godine). U srednjovjekovnoj hrišćanskoj Evropi portet je bio ugušen, jer se prikazivanje čovjekovog lika nije smatralo dopuštenim (kao i u islamskom svijetu), da bi sa dolaskom Renesanse ljudski lik dobio svoje pravo mjesto u slikarstvu. Jan Van Ajk (sredinom 15. vijeka), pa Botičeli, da Vinči, Rafael i Ticijan, Mikelanđelo, Velaskez, Rubens, Rembrant, Goja, Albreht Direr, Van Gog, sve do francuskih impresionista, i Pabla Pikasa, Braka i Modiljanija – to je niz velikih portretista koji su istoriji slikarstva dali ljudsko lice.
Kad je 2017. godine da Vinčijev portret Isusa „Salvator Mundi“ (Spasitelj svijeta) kupljen na aukciji za 450 miliona dolara, označilo je to, na svoj način, trijumf portretnog slikarstva u svijetu vizuelnih umjetnosti.
Slike Mehmeda Imamovića, a pogotovo njegovi portreti poznatih ličnosti, nude svojevrsnu dekompoziciju tradicionalnog pogleda na svijet izgradnjom sopstvene likovne sintakse, sopstvenog izraza u tehnici i formi, bez robovanja kanonima i ograničenjima, s paletom razigranih boja i „rasutih“ motiva. Živa svjetlost koja izbija iz unutrašnjosti prizora na platnu ispisuje sjetnu lirsku slikarsku baladu, kao panoramu ljepote koja izvire iz tople duše slikara. Mehmed izljeva na platna svoj san, san o ljepšem svijetu, o boljim ljudima, o sjajnijem nebu, san o vremenu bez mraka, san o dobroti čovjekovoj. On radošću boji svoje dane i niže ih na slikama kao sjajnu nisku bisera, koja ukrašava ovo tmurno, olovno vrijeme u kojem živimo.
Ko se pažljivo zagleda u dubinu njegovih slika, u nekom kutku možda će pronaći sebe, svoj lik, svoje unutrašnje biće, ljepše i dublje od svega što ga okružuje. Možda će pronaći svoje skriveno sjećanje na boje i melodije vremena koje je već zaboravio. Pa će se, zajedno s Mehmedom, upustiti u dozivanje svjetlosti koja sve više blijedi i nestaje u našim tamnim životima.