Rok-sastav traži tradicijski senzibilitet bilo u novijoj ili starijoj pjesmi, jer mu je prvenstveno važna ona natopljenost vatrenom stihijom od koje krv ključa. Spajanje ova dva muzičko-poetska toka ostvaruje se kao kulturološko pretapanje, a ne kao potčinjavanje jednog toka drugom. Siloviti emotivni naboj poletne sevdalinke kao doskočice u roku nalazi njegovu tvrđu (hard) struju, ljubavna pobuna prepoznaje se u rok buntu, a melanholična pjesma prepoznaje se u rok-baladnom sentimentu. Upravo se stoga rok i pokazao najučinkovitijim za obradu sevdalinke.
Piše: Sead Šemsović
U okviru pojavljivanja raznolikih pjesničkih ostvarenja u rokenrol (izv. rock ‘n’ roll) obradama, od romantičarskih stihova Branka Radičevića (“Pjevam danju, pjevam noću”, Zdravko Čolić), mlade moderne Alekse Šantića (“Emina” i “Što te nema”, različiti autori) pa do zrelog izraza Maka Dizdara (Album “Modra rijeka”, Indexi), posebno mjesto naravno zauzima usmenoknjiževna lirska pjesma, a opet u okviru nje, kao najizraslija ljubavna pjesma južnoslavenskih naroda, pojavljuje se sevdalinka.
Brojna su kulturološka relacioniranja prisutna u suodnosima ranije pobrojanih književnih ostvarenja i rok-muzike, među kojima se najzanimljivijom ipak čine obrade lirskih ljubavnih pjesama, gdje u cijelom nizu primjera nailazimo na obrade bošnjačkih, hrvatskih, makedonskih, slovenskih i srpskih narodnih lirskih pjesama. Svaki od ovih kulturnih i tradicijskih obrazaca rok-muzika prilagođava vlastitim poetičkim i kulturnim postulatima.
KAKO SU SE UPOZNALI SEVDALINKA I ROCK
Stapanjem slojevitog kulturološkog nanosa, kojeg rok sam po sebi baštini, s momentima južnoslavenske tradicije, u kojoj je pored slavenskog nasljeđa prisutan i snažan orijentalni utjecaj, nastaju neki od najboljih muzičkih rok-komada u bivšoj Jugoslaviji. Među njima se posebno izdvajaju sevdalinke, vranjanske te makedonske lirske ljubavne pjesme.
Već pri samom nabrajanju prepoznajemo koji su to afiniteti bili od presudne važnosti za potencijalnu rok-obradu: živ tempo lirski komprimirane pjesme i melanholično tugovanje za dragom/dragim. Odnosno, samo one narodne pjesme koje operiraju snažnim emotivnim nabojem, bio on ekstremno durski ili onaj ekstremno molski, bile su zanimljive različitim rok-sastavima. Sve one pjesme između ova dva polariteta bile su najčešće sasvim nezanimljive.
U jednom intervjuu Ljubiša Stojanović Louis kaže da je njegov prvi aranžman “interesantan začetak spoja folklora i džeza, na pesmu U Stambolu na Bosforu. Izveo sam je na omladinskom festivalu u Kneževcu”. Na drugom mjestu nalazimo na podatak da je festival održan 1971. godine, što možemo uzeti za početak epohe preoblikovanja sevdalinke, naravno, u najširem smislu razumijevanja ovoga žanra. Ova će se obrada naći na Louisovom albumu Dudi s puno ljubavi iz 1984. godine.
Iako nije riječ o rok-obradi sevdalinke, važno je napomenuti da upravo ranih sedamdesetih (1974) Josipa Lisac, kao istaknuti južnoslavenski vokal, koji svoj muzički stil izgrađuje jednim dijelom i na roku, izdaje singl-album na kojem se s jedne strane nalazi narodna pjesma “Niz polje idu, babo, sejmeni”, a s druge sevdalinka “Omer-beže”. Ne možemo ih tretirati kao rok-obrade jer ih Josipa Lisac izvodi u skladu s tadašnjom praksom izvođenja sevdalinki uz harmoniku i violinu, svakako maestralno.
Prvi jugoslavenski roker koji čak i u imenu svoje grupe propagira ovakvu kulturološku slojevitost, Branimir Johny Štulić, ranih sedamdesetih godina 20. stoljeća osniva Balkan Sevdah Band. Njegova opsesija usmenoknjiževnom tradicijom zadržat će se i nakon prestanka postojanja ovoga, a osnivanjem znatno čuvenijeg benda Azra 1977. godine. Od tada pa sve do danas pojavljuje se cijeli niz obrada narodnih pjesama, među kojima se posebno izdvaja sevdalinka. Niti jedan od ovih primjera ne nalazi se na albumima Azre, do nas stižu isključivo kao koncertne verzije.
Prvu rok-obradu sevdalinke donosi bosanskohercegovačka rok-grupa Divlje jagode 1977/1978. godine na A strani svoje singl-ploče. Jagode na ovom singlu donose obradu sevdalinke Moj dilbere u jednom skoro hard-rock zvuku. Emotivna komprimiranost sevdalinke savršeno se stapa sa sirovim zvukom električne gitare Seada Zeleta Lipovače, što je ovoj obradi priskrbilo popularnost koja do danas nije nadmašena u ovoj vrsti rok-pjesama. Snažnim vokalom Ante Janković jedan buntovni ženski vapaj lahko pretače u hard-rok pobunu, kao temeljno načelo rokenrol usmjerenja.
Naredne dvije obrade utemeljene su na tekstovima koji su nastali kao pisani uradci po ugledu na sevdalinku: pjesma Emina Alekse Šantića i balada Žute dunje, koja vjerovatno nastaje u periodu austrougarske okupacije Bosne. Prva se pojavljuje u izvođenju Jadranke Stojaković 1984, a drugu izvodi Davorin Popović za film Kuduz 1989. godine. Njihove obrade ovih ranije muzički oblikovanih tekstova svakako privlače pažnju, ali iskoraci, koji su nesumnjivo majstorski, pripadaju blažem inovativnom sloju nego li je to slučaj s primjerom Divljih jagoda.
BRAK KOJI SE NIJE OSVRTAO NA RASPAD DRŽAVE
Na izvanredne rok-obrade sevdalinke nailazimo tek nakon raspada posljednje Jugoslavije i to na dva albuma slovensko-bosanske grupe Dertum, koja nastaje 1995. godine u izbjegličkom kampu u Sloveniji. Prvi CD nastao je kao snimak koncerta u Slavonskom brodu 1996, a drugi kao studijski album 1998. godine. Na prvom albumu, među 14 muzičkih numera, nalaze se makedonske narodne pjesme: Dafino vino crveno, More sokol pie, Eleno kerko i Uči me majko, karaj me; od sevdalinki su zastupljene: Zapjevala sojka ptica, Lijepi li su mostarski dućani, Snijeg pade na behar na voće, Telal viče, Mujo kuje, Moj dilbere i Bentbaša, a od pjesama nastalih po uzoru na sevdalinku: Anadolka, Azra i Safete Sajo Sarajlijo.
I u koncertnoj i u studijskoj verziji Dertum sasvim sofisticirano pretače ustaljene manire rok-muzike u sentiment sevdalinskog teksta. Kao pjesma s granice beznađa ili treperavog ushita radosti, sevdalinka je ovim sasvim mladim umjetnicima poslužila kao savršen korpus emotivnih nijansiranja širokog raspona koji se u komunikaciji s baladnim ili buntovnim rokom više i ne prepliće nego stapa u jednu sasvim amalgamiranu i nedjeljivu cjelinu. Među njihovim izvedbama posebno se ističu izvođenja sevdalinki Mujo kuje i Moj dilbere, gdje, u jednom za sevdalinku ne tako uobičajeno brzom ritmu, značenjima riječi slikaju zvukovni raspon unutar rok-sistema.
Studijsko je izvođenje znatno složenijeg muzičkog izraza. Od koncertne verzije, gdje su primat imale električne gitare, u ovom su izvođenju prisutne violine, kojima se blago iskoračuje iz onog ranijeg sasvim rok-zvuka, pri čemu se violina prilagođava postojećem konceptu ne preuzimajući “glavnu riječ” u novouspostavljenom aranžmanu. Na sličan način povremeno bivaju uvedeni i drugi instrumenti koji oslikavaju određeno kulturno podneblje, naročito kada je riječ o nekoj makedonskoj narodnoj pjesmi. U ovoj je verziji, naravno, i znatno veći broj pratećih vokala kojima se pobliže dočarava kolektivni duh usmenoknjiževnog lirskog izraza.
Ovaj rok-sastav, koji i nije imao drugih pretenzija osim da preoblikuje način izvođenja sevdalinke, otvorio je jedno sasvim novo poglavlje u muzikološkom tretiranju sevdalinke. Nakon Dertuma pojavit će se cijeli niz manje ili više uspješnih bendova koji će kao svoje glavno ili jedno od glavnih zanimanja prepoznati obradu sevdalinke.
Posljednju veliku klasičnu rok-obradu sevdalinke dobijamo 1999. godine na albumu Kameni cvjetovi sarajevske grupe “Indexi”. U sjajnom vokalnom izvođenju Davorina Popovića pojavljuje se sevdalinka Snijeg pade na behar na voće, koja i otvara ovaj posljednji album ove grupe. Osim jednog novog rok-džez zvuka, ova će obrada ostati važnom i kao prekretnica u interpretaciji teksta sevdalinke koja je i do danas bila poznata pod ovim naslovom. Sasvim je nepoznato kada je sevdalinka Snijeg pade na behar na voće dobila drugi stih neka ljubi ko god koga hoće, koji ni na koji način ne odgovara čeznutljivom senzibilitetu sevdalinke. Tek jedna vijest o ovom pitanju postoji: “Sinanu Alimanoviću, muzičkom producentu albuma, vrag nije dao mira. Prisjetio se da je njegova majka pjesmu pjevala drukčije i dao se u istraživanje, u kojem mu je pomogao Vinko Krajtmajer, profesor sarajevske Muzičke akademije. Uspjeli su ustanoviti da izvorni stihovi glase ovako: ‘Snijeg pade na behar na voće / Daruj Bože ono ko šta hoće / A i meni što mi srce želi.’ Tko je i zašto promijenio stihove jedne stare narodne pjesme? Pretpostavljam, ni ovu sevdalinku nije mimoišao trend komunizma, koji je odmah nakon Drugog svjetskog rata počeo čistiti sve što se moglo očistiti od teističkih motiva.”
Navedena je pjesma svakako privlačila pažnju i dosadašnjih istraživača sevdalinke, pri čemu je sasvim znakovita činjenica da se u nekoj ozbiljnijoj antologiji, među kojima prednjače one Muniba Maglajlića, neka inačica prvi put pojavljuje tek 2006. godine.
U ranijim antologijama najznačajnijeg istraživača sevdalinki Muniba Maglajlića ove sevdalinke nema. To su antologije 101 sevdalinka (1978) i Antologija bošnjačke usmene lirike (1997). Prvi se put pojavljuje 2006. godine u antologijskom izboru Usmena lirika Bošnjaka:
Snijeg pade na behar, na voće,
podaj, Bože, svakome šta hoće!
A i meni šta je meni drago,
voljela bih neg’ carevo blago!
Što će meni svo carevo blago,
kad ja nemam što je srcu drago?
Meni drago jedno momče mlado,
ja da mi ga Bog u sreći dade!
U komentaru na ovu pjesmu, priređivač kaže: “Pjevao Salih Kahrimanović, prateći se sazom, u Sarajevu, u ljeto 1907. godine. Snimak načinio Franz Hampe iz Berlina za potrebe ‘Ggramophone Company’. Ljubazno se zahvaljujem gosp. Risti Pekka Pennanenu na ustupljenom snimku.”
Ovaj muzički uradak nastao Alimanovićevim prečitavanjem zvuka i teksta, odnosno do tada poznatih inačica sevdalinke i njihovog izvođenja, i Popovićevim majstorskim interpretativnim sposobnostima, zatvara jedan krug obrada sevdalinki na istom onom mjestu na kome započinje novi krug sa već spomenutim Dertumom. Stoga se i ovaj period od kraja agresije na Bosnu i Hercegovinu do početka 21. stoljeća može posmatrati kao vrijeme okončavanja jednog i započinjanje novog manira u poetici rok-obrada sevdalinke.
NOVA STRAST U NOVIM OBRADAMA
U tom sasvim novom talasu pojavljuju se bendovi koji svoj osnovni put prepoznaju u očuvanju sevdalinke u “današnjoj digitalizaciji i turbofolkovskoj mehanizaciji muzike”. Među njima se posebno ističu Mostar sevdah reunion, Urban sevdah i Divanhana. Prvi od njih okuplja se ratne 1993. godine u Mostaru na snimanju kasete s obradama sevdalinki, da bi se nakon toga sasvim povukao sve do 1998. godine kada se članovi ponovno nalaze okupljeni oko novih projekata, na kojima sarađuju prvaci romske muzike Esma Redžepova i Šaban Bajramović. Već svojim prvim albumom pod naslovom Mostar Sevdah Reunion iz 1999. godine, ovaj će bend privući pažnju svjetske javnosti. “Iste godine je nominovan za nagradu ‘Preis der deutschen Schallplattenkritik’ u kategoriji najboljeg folk izdanja.”
Posebnost njihovih obrada sevdalinki ogleda se u “jazz, blues, etno, country i rock aranžmanima”, koji sevdalinci “daju novu energiju, emociju i doživljaj”. Mostar sevdah reunion do danas je najzapaženiji bend koji se bavi obradom sevdalinke. Širina muzičko-stilskog raspona podigla je njihova izvođenja na dosada nepoznat pijedestal muzičkih preoblikovanja etno-muzičkih matrica. Jednim tako složenim pristupom oblikovali su sasvim ozbiljan proizvod kojem su dali pečat raznolikih muzičkih obojenosti koje se savršeno stapaju sa sevdalinskim senzibilitetom. Osim sevdalinki, Mostar sevdah reunion u sličnom muzičkom maniru prečitava i makedonske, vranjanske i romske etno uratke, gradeći muzička ostvarenja koja su im osigurala mjesto ne samo na domaćim nego i stranim muzičkim pozornicama.
Muzička grupa Urban sevdah se već svojim imenom opredijelila, otprilike kao i Dertum, za samo jednu vrstu muzičkog obrasca, kako bi “približila mladim, a i onim starijim, sevdalinku, biser kulturne baštine Bosne i Hercegovine”. Nastala je 2005. godine u Visokom i do danas je objavila jedan album 2009. godine sa jedanaest pjesama, od kojih samo jednu iz makedonskog folklora, tri su pjesme po uzoru na sevdalinku i šest je sevdalinki. U jednom sloju svojih obrada Urban sevdah ostaje vjeran naslijeđenoj tradiciji koja ne seže do saza već do harmonike. Njihov pažnje vrijedan doprinos ogleda se u povratku ka stišavanju tonaliteta instrumentalne pratnje tokom samog izvođenja, dok su sve pauze popraćene znatno glasnijim i istaknutijim soliranjima, čime je konačno vraćen primat glasu interpretatora nad glasom instrumenta. Među instrumentalnim pasažima posebno su istaknute uvodne, a ponekad i završne cjeline. Ovakvim soliranjima na pojedinim instrumentima, načelno netipičnim za balkanski etno zvuk, podražava se kulturološko nasljeđe, biva obnovljen manir u izvođenju sevdalinke uz pratnju saza.
Grupa koja je posigurno ponajdalje otišla u obradi sevdalinke jeste Divanhana – grupa studenata sarajevske Muzičke akademije nastala 2009. godine. Do danas su objavili albume Dert (2011), Bilješke iz Šestice (2013) i singl Zvijezda tjera mjeseca (2014). Visoki artizam Divanhane ogleda se kako u vokalnoj interpretaciji teksta sevdalinke, još više u virtuoznoj muzičkoj pratnji. Smjenjujući različite instrumente kakvi su harmonika i mali bubanj ostvaruju savršeni tempo kojim se naglašava potrebna napetost u ljubavnom razgovoru ašikovanja. Tome valja pridodati da se prvi put s Divanhanom pojavljuje izvanredni umjetnički video koji već svojom sceničnošću interpretira sevdalinku i time dodatno pojačava doživljaj ionako emotivno komprimiranog teksta.
Osim onih molski intoniranih sevdalinki s granica beznađa, ovaj se sastav pozabavio i onim vedrijim lirskim izrazom. U takvoj prilici prerada poznate sevdalinke uvijek je blago vickasta, kojom izvanredno uspijevaju dočarati ono što je u usmenoj književnosti lirski distih, koji se u Bosni imenuje kao “ljubavne doskočice”, a u Vojvodini kao “bećarac”. U takvoj jednoj tonskoj igri pojavljuje se najozbiljnije odmaknuće od dosadašnjih obrada sevdalinke. Jednim dijelom prepoznajemo snažan utjecaj tradicionalnog izvođenja sevdalinke uz nježne zvuke muzičke pratnje, te tonalitetom glasa koji nije previsok kako bi nadjačao glasne instrumente već prirodno nizak, a u drugom smjeru oslonjen je na dosadašnje obrade koje su bile više ka roku, potom džezu i kasnije pop muzičkom uobličenju. Na ovaj način Divanhana je uspjela ostvariti do sada najsloženiji muzički izraz proistekao iz komprimiranog emotivnog naboja sevdalinke.
Iako svoju karijeru započinje singlom Mujo đogu po mejdanu voda na albumu benda Balkan sevdah reunion iz 2003. godine, Amira Medunjanin svoju karijeru izgradila je kao solo-pjevač i do danas je izrasla u najboljeg vokalnog izvođača sevdalinki u novim obradama. Njezine su se obrade za nijansu vratile izvornim izvođenjima dok je prevaga ipak ostala na inovacijama, koje se, prije svega, ogledaju u njezinim raspusnim glasovnim sposobnostima koje sevdalinku blago približavaju više opernom nego etno izvođenju.
Povratak Džonija Štulića na muzičku scenu ogleda se u povremenom postavljanju audio zapisa na svom youtube kanalu. U posljednjih nekoliko godina objavio je više od 400 obrada različitih “narodnih pjesama”, među kojima se nalaze i sevdalinke, vranjanske, makedonske i poneka slovenska, te pjesme nastale po uzoru na sevdalinke, kao i one koje pripadaju nekom novijem folku, odnosno turbofolku. Potpuno u svom maniru, Štulić obrađuje poznate tekstove unoseći povremeno neku izmjenu, dok je muzičkim prilagođavanjem rok-zvuku sevdalinka tonski ojačavana, a postojeći rok-model obuzdavan. Ovaj novi val njegovih obrada zasada je nezapamćen u ukupnoj historiji preoblikovanja bilo originalnih usmenoknjiževnih tekstova ili pjesama koje su dugo bile imenovane kao novokomponovane narodne pjesme. (Povremene izmjene teksta odlikuju se lascivnim zamjenama postojećih stihova: u Šantićevoj Emini umjesto i plećima kreće Štulić pjeva i dupetom kreće, a u obradi novokomponovane pjesme Ti si žena mog života umjesto ja sa bolom, a sa kim si ti, Štulić u refrenu pjeva ja pod stolom, a pod kim si ti.)
Postoji još cijeli niz manjih i većih muzičkih sastava koji se trenutno bave obradama sevdalinki, ali se tu poglavito radi o koncertnim izvođenjima bez određenog studijskog materijala ili albuma, među kojima posebnu pažnju privlače “RKF” (Rock ko fol) i “Zona isključenja”. Na albumima benda “Kontrapunkt” prepoznaje se poneka obrada pjesme koja je nastala po uzoru na sevdalinku. Njihove su obrade u jednom sasvim hard-rok maniru, čime upotpunjuju put koji su Jagode tek bile naznačile trideset godina ranije pjesmom Moj dilbere.
Na obrade sevdalinki nailazimo i u inostranim obradama, koje se, naravno, kreću od slabih okušavanja do sasvim uspjelih uobličenja. U njima najprije prepoznajemo neočekivanu ljubav prema narodnoj tradiciji Bosne, a potom i smjelost ulaska u manje poznat a sasvim neprofitabilan i avanturistički poduhvat. Tu se mogu ubrojati Neil Jacobs, Neval Güleç i Veronique van der Meijden, kao i mnogi drugi.
ZLATNI PIR ZAHVALJUĆI RAVNOPRAVNOM ODNOSU
Rok-obrade obuhvataju veliku skalu različitih izvora. Tu se najprije nameće uobičajeno pitanje u folkloristici, da li je određeni tekst zaista iz korpusa narodne umjetnosti ili je nastao nekada kasnije pod različitim društvenim utjecajima i okolnostima. U dosadašnjim bavljenjima uglavnom su se istraživači držali distinkcije između originala i kasnijih proizvoda, što šira publika naravno nije nužno morala poznavati. Stoga su brojni tekstovi pjesama i bili već decenijama tretirani kao dio narodne umjetnosti, a da to nisu bili. Njihovom se teorijskom klasifikacijom dosada jedino bavio Munib Maglajlić u radu Leksikografsko određenje sevdalinke, gdje je ove pjesme prepoznao prema periodima u kojima su nastale: austrougarsko razdoblje, međuratni i poslijeratni period, što bi se moglo primijeniti ne samo na pjesme nastale po uzoru na sevdalinku nego i na one koje su svoje uzore prepoznavale i u nekim drugim usmenoknjiževnim uobličenjima.
Budući da su se sve ove pjesme lahko uklopile u muzički ukus šire publike, i njihova je rok- obrada, kao i obrada sevdalinke, sasvim razumljiva. Brojne rok-grupe posežu za tradicijskim obrascima, ne baveći se pitanjem izvornosti, te oblikuju svoja muzička ostvarenja na temelju preuzetog obrasca. Tako je oblikovan veliki broj obrada koje se najčešće i tretiraju kao obrade sevdalinki mada to, u preciznom razumijevanju usmenoknjiževne terminologije, naravno nisu. Znatno je prisutnija sevdalinka u širem značenju nego ona u užem, iz jednostavnog razloga pristupačnosti, s jedne i njihove dominacije na aktualnoj muzičkoj sceni, s druge strane.
Stoga bi se o kulturalnoj slojevitosti obrada znatno bolje moglo govoriti da su sami osnovni tekstovi do danas bili ozbiljnije čitani, ali budući da su uglavnom tretirani kao šund, nisu mogli privući neku ozbiljniju pažnju. Osim činjenice, o kojoj u svom radu Leksikografsko određenje sevdalinke govori Munib Maglajlić, da pjesme novijeg doba, koje nastaju po uzoru na sevdalinku, možemo rasporediti prema periodu u kojem nastaju, nedostaje nam prepoznavanje njihovih poetičkih posebnosti.
Među takvim posebnostima prepoznajemo najprije nasljeđivanje emocije koju novi pjesnik želi pretočiti na neki svoj način, a potom i posebnosti jezika usmene pjesme. Naravno da su nove životne okolnosti promijenile način života, a način života promijenio je razvoj i prezentaciju emotivnih stanja. Prestankom postojanja propisa kojima se zabranjuje fizički kontakt između momka i djevojke, prestaje i ašikovanje, ali ostaju neke druge prepreke (socijalne, klasne, roditeljska želja i sl.) koje omogućavaju nasljeđivanje senzibiliteta sevdalinke. Budući da se u tom emotivnom stanju dobro osjeća, bosanski čovjek oblikuje nove tekstove kojima predočava istu emociju, ali nešto drugačijim pjesničkim slikama. Sada češće govori o ašikovanju, o dertu, o sevdahu i jada se nad svojim bolima, nego što te boli dočarava nekom životnom scenom susreta, kakav je bio slučaj u usmenoknjiževnoj sevdalinci. Taj se zaokret u razvoju novije sevdalinke očituje i u složenosti detalja kojima pjesnik posvećuje pažnju, a što je tradicionalnom pjesniku bilo sasvim bespotrebno. Novovjekovni pjesnik svoju emociju pretače izravno u tekst, bez opisivanja povoda ili okolnosti izgaranja.
Rok-sastav traži tradicijski senzibilitet bilo u novijoj ili starijoj pjesmi, jer mu je prvenstveno važna ona natopljenost vatrenom stihijom od koje krv ključa. Spajanje ova dva muzičko-poetska toka ostvaruje se kao kulturološko pretapanje, a ne kao potčinjavanje jednog toka drugom. Siloviti emotivni naboj poletne sevdalinke kao doskočice, u roku nalazi njegovu tvrđu (hard) struju, ljubavna pobuna se prepoznaje u rok-buntu, a melanholična pjesma prepoznaje se u rok-baladnom sentimentu. Upravo se stoga rok i pokazao najučinkovitijim za obradu sevdalinke. U skladu s jednom od tri pobrojana usmjerenja rok se, prema potrebi intenziteta određene emocije, nadopunjava motivima džeza odnosno bluza. Kada ne bi postojala bojazan od formalizacije ove klasifikacije, mogli bismo čak reći da se lirske ljubavne pjesme, a samim tim i njihova muzička obrada, bilo ona folklorna ili neka novija, ovako dijele zbog prevladavanja jedne od osnovnih emocija prema starom grčkom i starom arapskom razumijevanju unutarnjeg čovjekova života: sangvinik, kolerik i melanholik, pri čemu, naravno kada u čovjeku prevlada četvrta emocija, flegmatik, ne može proizvesti bilo šta pa ni pjesmu, a posebno ne ljubavnu.
Kraj modernističkog odricanja od tradicije, a samim tim i svojevrsno odrođavanje od naslijeđenih vrijednosti, naznačio je ulazak u jedno sasvim drugačije kulturološko poglavlje – povratak posebnostima duhovne kulture i njihovo preodijevanje u nove muzičke obrasce. Upravo na isti onaj način kako se tradicionalna sevdalinka u periodu Austro-Ugarske monarhije počela pjevati uz harmoniku i violinu, a ne više uz saz i okretanje tepsije, tako su i u 20. stoljeću društvene potrebe novih naraštaja oblikovale novi muzički ukus. Sasvim prirodni slijed događaja razvio je tekstove novih sevdalinki, a potom ih muzički pretočio s jednim i zapadnoevropskim, i anglosaksonskim i afroameričkim muzičkim senzibilitetom tako da ni u kom slučaju nije došlo do ponovnog odrođavanja već, dapače, dolazi do nesvakidašnjeg povratka vlastitotradicijskom sebi.
Ovakva kulturološka isprepletenost upravo je kao onaj Mevlanin Ali iz Mesnevije, a koju Paulo Koeljo pretače u roman Alhemičar, koji u potrazi za blagom stiže na drugi kraj svijeta, gdje saznaje da je blago sve vrijeme zapravo bilo u njegovoj kući.
(stav.ba)