Piše: Saud Grabčanović
Hijerahijska organizacija, ishrana i higijena u logoru
U logoru Goli otok je između logoraša bila jasno uspostavljena hijerahija. Kako navodi Previšić, logoraši su upravljali logorašima, družili se, liječili jedni druge, glumili u pozorišnim predstavama, ali i tukli jedni druge. UDB-a je upravljala logorom, postavljala upravu, isljednike i milicionere. Logorom su upravljali visoki oficiri UDB-e, prvi je bio Slobodan Krstić Uča, kojeg je Ranković poslao da obiđe lokaciju Golog otoka i provjeri da li je pogodna za osnivanje logora. Drugi u rangu su bili isljednici, odnosno oficiri srednjeg i višeg ranga u vojsci i oni su za zatvorenike bili najvažniji, jer su odlučivali da li neko može biti pušten iz logora. Milicioneri su bili zaduženi za sigurnost logora i nazvani su komandirima. Kažnjenici su tretirani kao izdajnici KPJ, pa ih se više nije moglo oslovljavati riječju drug, te su u logoru postali banda. (Dragan Marković – Istina o Golom otoku, Beograd, 1987)
Unutar „Žice“ su boravili samo osuđenici i formirana je tzv. logorska samouprava. Tzv. Centar je bio rukovodeća snaga svih segmenata logorskog života i bio je u rukama sadistički nastrojene grupe, tzv. „Bosanaca“. Oni nisu bili maltretirani, imali su bolju odjeću, nisu morali raditi, imali su neograničene količine hrane i pića i imali su razne druge privilegije. Glavni u Centru bio je rukovodilac ili komandant Centra, često je to bio podmetnuti udbaš i radio je po naređenju UDB-e.
Drugi nivo golootočke samouprave činili su paviljonski štabovi ili baračna rukovodstva i svaka baraka je imala svoj štab. Brinuli su se o svakodnevnim obavezama – distribucija hrane i pića, podjela cigareta, šišanje i slično, a na čelu paviljonskog štaba bio je sobni starješina. To je bila osoba od Udbinog povjerenja, koja je odbacila ibeovske stavove. Bila je u kontaktu sa isljednikom, što je značilo da ima vrlo važnu funkciju i o toj osobi je ovisilo da li će neko od osuđenika biti maltretiran. Na dnu ljestvice bili su osuđenici ili kažnjenici. Kažnjenici su imali funkcije kulturno prosvjetnog referenta paviljona i rukovodioca radova. Kulturno prosvjetni referent je uglavnom bio zadužen za kolektivno čitanje lista Borba, govora istaknutih komunista i klasika marksizma, uz moderaciju i evidenciju koliko su dobro ostali shvatili te sadržaje. Rukovodilac radova se brinuo o raspodjeli radne snage za logorske poslove. Dnevni raspored osuđenika je za sve bio uglavnom isti, mijenjao se u ovisnosti od političkog preodgoja ili saradnje sa Udbom. (Dragan Marković – Istina o Golom otoku, Beograd, 1987)
Dani su bili izrazito traumatični, počinjali su već oko pet sati ujutro, nekada i ranije, a buđenje je počinjalo lupanjem željezne šipke, toaleti su bili improvizovani i nehigijenski, a sve do 1951. godine nije bilo pranja ruku poslije, kada je došlo do epidemije tifusa i dizenterije. Hrana je bila izrazito oskudna i nekvalitetna, a osuđenici su obavljali najteže fizičke poslove. Ako je neko bio bolestan ili se osjećao loše morao se prijaviti kod higijeničara, koji su pravili spiskove za pregled kod ljekara u logoru. Ako bi dobili poštedu od ljekara, svejedno su morali obavljati lakše fizičke poslove. Osuđenici su stalno morali pjevati režimske i antiibeovske pjesme i izvikivati parole. Žeđ je predstavljala ozbiljan problem, otok nije imao vodu, pa se pitka voda dovlačila brodovima, a zatvorenici su prikupljali kišnicu. Sva tri obroka su bila oskudna, a nakon večere su se održavali politički časovi gdje bi odabrani osuđenici govorili o svom neprijateljskom djelovanju, što su komentarisali drugi osuđenici. Na spavanje se išlo oko deset sati navečer, a sve do 1952. godine se kažnjenici nisu tuširali, te su nekoliko puta u godini imali pravo da se okupaju u moru. Radili su i spavali u istoj odjeći koja se nosila na parenje, odnosno trijebljenje ušiju, čekajući goli da im se odjeća vrati. U vrijeme državnih praznika su dobivali nešto bolju hranu, što je uglavnom završavalo kolektivnim proljevom izazvanim drastičnom promjenom ishrane. Tek poslije Staljinove smrti 1953. dopuštene su posjete, samo za najuže članove porodice, i to jednom mjesečno na pola sata uz prisustvo isljednika.
Mjere prevaspitavanja – bojkot
Od svih tortura kojima su bili izloženi osuđenici, jedna se posebno izdvajala. Riječ je o tzv. bojkotu. Kada su došli na Goli otok, „Bosanci“ su upadali među logoraše i tražili pistalice Rezolucije IB-a. Od novembra 1949. godine ova metoda je nešto izmijenjena i nazvana političkom konferencijom ili političkim časom. Nakon napornog fizičkog rada, uz prisustvo sobnog starješine i ostalih članova paviljonskog štaba i u direktnoj vezi sa isljednikom, održavani su sastanci u logorskim barakama -paviljonima. Sastanci su podsjećali na stvarne partijske sastanke, a po naredbi isljednika sobni starješina je prozivao po imenu nekog od zatvorenika da iznese svoj „neprijateljski stav“. Kažnjeni je morao navesti sve o sebi do donošenja Rezolucije IB-a, ali i svoj „ibeovski grijeh“. Starješina je mogao potpuno uništiti ispitanika ili mu pomoći, pri čemu je podgrijavao atmosferu u paviljonu među drugim osuđenicima. Izabrani kažnjenik je morao napadati samog sebe, priznati svoj grijeh pred drugim kažnjenicima, a u toku te akcije u paviljonu je bila huškačka atmosfera i većina ih je bila spremna da linčuje prozvanog. Kažnjenik je morao priznati da je pristalica Rezolucije Informbiroa, a ako bi pokušao ispričati verziju koja se razlikovala od isljednikove nazivan je podmuklim, lažovom, itd. Najteža moguća kazna bila je „bojkot“ koja je ujedno predstavljala i kažnjenički status. Drugi logoraši bi odmah nakon izrečene kazne batinali tu osobu, bojkotovani osuđenici su imali drugačiju odjeću da bi se razlikovali od drugih, kako bi ta osoba mogla biti stalno premlaćivana. Drugi im nisu smjeli pomagati, jer je to značilo da pomažu ibeovsku bandu. Bojkotovane osobe morale su prolaziti kroz špalir svaku večer, a sama dužina bojkota nije bila određena. (Dragan Marković – Istina o Golom otoku, Beograd, 1987)
Iako su brojni primjeri različitih psihičkih i fizičkih tortura zatočenika, navest ću još jedan morbidni primjer. Kada je kažnjena osoba primljena u „aktiv“, što je predstavljalo najviši status u hijerarhiji logoraša, a što je bio uslov za izlazak na slobodu, morali su se dokazivati nad osobama koje su bile u još podređenijem položaju, najčešće bojkotašima – tako što su ih fizički premlaćivali. Kraj kazne nije značio i izlazak na slobodu. Ukoliko je islednik smatrao da osoba nije „politički preodgojena“ kazna bi se produžavala do daljneg.
(nastaviće se)