Piše: Jusuf Trbić
Srbija nije učestvovala u ratovima devedesetih, za te ratove čula je iz novina i pojma nema o njima – tako izgleda višedecenijska tvrdnja iz velikosrpske propagandne kuhinje. I to se neprekidno ponavlja u svim prilikama, uprkos nebrojenim dokazima, živim svjedocima i sudskim presudama. Svi koji smo živjeli u to doba gledali smo kako u Hrvatsku i Bosnu dolaze vojnici, oficiri, paravojne jedinice, topovi i tenkovi, municija i nafta, cijela JNA je postala srpska vojska koja je napadala gradove i sela, od Vukovara i Dubrovnika, do Sarajeva, Bihaća i Srebrenice, što je potvrđeno i na suđenju Jovici Stanišiću i Frenku Simatoviću u Hagu. Sve naredbe stizale su na dnevnom nivou iz Beograda, potvrdila je na suđenju Biljana Plavšić. Svi oficiri vojske bosanskih Srba, uključujući i Mladića, bili su zaposleni u Vojsci Srbije i od nje su primali plate i penzije. Dejtonski sporazum su potpisali Milošević i Tuđman, kao predsjednici država koje su izvršile agresiju na Bosnu, i Izetbegović, kao predsjednik napadnute države. Sve to zna svako dijete, ali, službena srbijanska politika, kao i ona u entitetu RS, ne priznaje istinu i činjenice, ni po koju cijenu. To je pretvoreno u zvaničnu dogmu u koju se ne smije sumnjati.
Ali, istina se ne može sakriti.
Krajem 2023. godine gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić svečano je otkrio Spomenik žrtvama rata i braniocima otadžbine 1990-1999. godine, a takav spomenik, istog imena, bio je postavljen na Savskom trgu 2012. godine, pa uklonjen da bi se tu našlo mjesto za monumentalni spomenik Stevanu Nemanji. Gradonačelnik Šapić je tom prilikom, pored ostalog, izjavio da srpski narod u cijeloj svojoj istoriji nije nikoga napadao, već se isključivo branio. Književnik i kolumnista Tomislav Marković se zapitao: „S kim je to Srbija ratovala 1990…Koju su to otadžbinu branili branioci otadžbine? I gde su je branili? Kako su to pripadnici vojske branili Srbiju u susednim državama? I otkad se to agresija na susedne zemlje zove odbrambeni rat? Pa nije Armija BiH držala pod opsadom Čačak četiri godine, pa da imamo branioce otadžbine? Nije hrvatska vojska došla u Srbiju na tenkovima i sravnila sa zemljom Šabac, nego je srpska vojska otišla u Slavoniju i ruinirala Vukovar. Kako u te elementarne činjenice uklopiti Šapićeve reči kako „srpski narod kroz čitavu istoriju nikoga nije napadao, već se isključivo branio? Nikako. S činjenicama to nema nikakve veze, ali ima itekako veze sa onim što srpski nacionalisti misle, ali nikako da otvoreno izgovore.“
A šta je to što što svi misle, a neće da kažu? Jasno je: to je zamišljena otadžbina, otadžbina u oblacima, Velika Srbija.
Tomislav Marković kaže: „Ideja Velike Srbije se zaista branila u Kninu, Vukovaru, Sarajevu, u Omarskoj i Trnopolju, u Prijedoru, na Korićanskim stijenama, i to svim mogućim sredstvima, od etničkog čišćenja, preko deportacija i masovnih silovanja, pa sve do genocida. Jedina domovina koja se može braniti agresijom na susede jeste ona zamišljena, planirana otadžbina u nastajanju, koja predviđa osvajanje tuđih teritorija i njihovo pripajanje matici Srbiji. Tako su pripadnici agresorske vojske u mentalnim nacionalističkim predstavama postali branioci otadžbine.“
Kad u Bosni srpski političari, novinari i profesionalni rodoljubi do iznemoglosti ponavljaju mantru o navodnom „odbrambeno-otadžbinskom“ ratu, misle na tu otadžbinu u oblacima, na Veliku Srbiju. Znaju oni da otadžbina ne može biti entitet, opština ili mjesna zajednica, a da Srbiju niko nije napadao, pa je nije trebalo ni braniti, kao što niko ni njih nije napadao, pa se nisu imali od koga braniti. Ali, zamišljena, željena Velika Srbija, taj mračni predmet želja i centralna ideja četničkog pokreta iz Drugog svjetskog rata, država u kojoj će živjeti svi Srbi iz regiona i samo Srbi, i u kojoj nema mjesta za druge i drugačije – to je neugasla nacionalistička ideja koja će, sve dok živi, biti mač nad glavom svima na ovom dijelu Balkana. Zbog toga je u Srbiji sve srpsko, a ništa nije srbijansko. Kome god postavite pitzanje zašto je to tako – teško da će vam odgovoriti. Pridjev srpski dolazi od imenice Srbi, a srbijanski od imenice Srbija, pa ako je Vučić srpski, a ne srbijanski predsjednik, onda je on predsjednik samo Srbima, pripadnicima najbrojnije etničke grupe, a nije predsjednik sadašnje države, što je jasno potvrdio Aleksandar Vulin, kad je rekao da je Vučić prerdsjednik svih Srba. Himna Srbije govori samo o Srbima i srpskim zemljama, pa pominje Srbe koji žive u drugim državama, a ne pominje oni koji nisu Srbi, a žive u Srbiji. Isto je i sa zastavom te države. A to znači da granice Srbije još nisu određene i da ideja Velike Srbije i dalje živi i produkuje zvaničnu politiku. Tu politiku nije briga za sva zla koja je proizvela, niti za tuđe žrtve. Spomenik koji smo pomenuli podignut je, navodno, u čast žrtava i branilaca otadžbine. Kojih žrtava? Da li su to ubijeni, prognani i poniženi ljudi iz Bijeljine, Zvornika, Višegrada, Foče, Prijedora, jesu li to unesrećeni građani Sarajeva, Goražda, Bihaća ili silovane žene i živa spaljena djeca? Jesu li to žrtve genocida u Srebrenici? Jesu li to Bošnjaci ili Albanci bačeni u masovne jame? Ne, njih zvanična srpska politika ne smatra žrtvama i nije je briga za njih.
To je politika koju su sadašnji vladari Srbije vodili u devedesetim godinama, oni time samo brane sebe i svoja djela. Zagovornici ideje Velike Srbije okovali su čeličnim lancima oko mozga svoje sljedbenike i u Srbiji i u Bosni i nametnuli im slavljenje zločina kao patriotsku dužnost, laž kao nacionalnu svetinju, mržnju kao zastavu, prekrajanje prošlosti kao obavezu, a istinu kao zavjeru protiv cijelog srpskog naroda. Svojim nacionalizmom povukli su u bezdan i sve oko sebe, pa je ovaj dio Balkana danas arena u kojoj se takmiče najcrnje aveti prošlosti. Ko god u toj crnoj utaklmici pobijedi, neće biti dobro nikome.
Jedini izlaz je okretanje ka svjetlosti, ka otvorenom, demokratskom svijetu, uređenom i normalnom. Jedini put je put u Evropu. Ali, kako sad stvari stoje, Evropa odlazi, a mi stojimo, zagledani u izmišljenu prošlost i lažne otadžbine u oblacima, koje nikada na zemlju neće sići.