Čuješ li kako pod zemljom bezglasna kiša pada
Na umrla sunca
Daljine na kapiji laju
I niko u tvoju kuću ne dolazi
U kuću u kojoj se nebo završava
Na vrata još samo stare rane kucaju
I slijepi vjetar u prazna se zalijeće okna
Ružo nespokoja s one strane svijeta
Tišino na tamne riječi naslonjena
Niz pustu livadu snova
Tvoj glas uzalud noćas skita
I ohole vidike odgoneta
Sporo lice noći iz tvoje postelje gleda
I zove te u svoju golu glad
Dok sigurnom rukom ka tvome grlu kreće
A tvoje vrijeme
Ko prah iz šuplje visine sipa
Na mezar u koji su svi dani stali
Na grobni nišan
Na sjenku koja raste
Dok stražâri nad bolom
I nad uspomenama