Piše: Jusuf Trbić
Već dva vijeka slušamo priče koje se stalno aktuelizuju, kako su Turci, u toku svoje vladavine, silom tjerali Srbe da prime islam, pa su tako nastali Bošnjaci. Ali, istorija je jasna: kad su Turci stigli u ove krajeve, u cijeloj Bosni nije bilo Srba, osim nešto malo u istočnoj Hercegovini. Ali, zbog čestih ratnih okršaja, stanovništvo je bježalo iz svih, pogotovo ravničarskih krajeva, pa je i Šumadija bila prazna u to doba. Pošto novim osvajačima nije trebala pusta zemlja, već stanovnici koji će čuvati granicu i plaćati poreze, oni su u sve ove krajeve naselili Vlahe, hrišćanska plemena koja su živjela u sjevernim dijelovima Albanije i Makedonije. Kad se nova vlast ustalila, počela su doseljevanja i iz drugih krajeva, pa su veleposjednici dovodili ljude iz svih bližih dijelova turske carevine.
U istoriografiji, literaturi i legendama često se sreće pojam islamizacije, i to skoro isključivo s negativnim konotacijama. A radi se o pojavi tipičnoj za stvaranje i jačanje svake velike imperije u svjetskoj istoriji – svaka je šireći svoju teritoriju, širila i svoju religiju, vjerovanja, mitove, kulturu, običaje i način života, i u svakom takvom slučaju radilo se ne samo o vojnoj snazi, već i o snazi civilizacijskih vrijednosti koje je nova sila nosila sa sobom. Pa, ako su te duhovne vrijednosti bile snažnije od onih zatečenih, narodi pokorenih zemalja prihvatali su obličja ideja i života osvajača, u suprotnom – osvajači su, kao u slučaju Mongola, postepeno utapali svoju kulturu u duhovno more pokorenih. Ili su, kako je bilo nakon osvajanja Aleksandra Velikog, stvarali mješavinu religija, vjerovanja i kultura, koja je nadživjela vijekove. I sve se to dešavalo u složenom i dugotrajnom procesu koji je najčešće bio rezultat dvosmjernog uzajamnog djelovanja i preplitanja mnogo društvenih činilaca. Slično je bilo i sa širenjem islama.
Poznata srbijanska istoričarka dr. Olga Zirojević je zapisala: “ Proces islamizacije domaćeg stanovništva na balkanskom i drugim prostorima Osmanskog carstva nije išao ni brzo, ni jednostavno. Prolazio je kroz više etapa u kojima su novi muslimani nastojali da sačuvaju veze sa starom vjerom”. To je, na svojevrstan način, obogatilo i praksu islamske religije, koja je, iako najdosljednija monoteistička religija, u sebi sažela najvažnije elemente judaizma i hrišćanstva, kao i staroarapskog paganstva, i sačuvala mnoge elemente njihovog duhovnog naslijeđa. Posebno se to odnosi na učenje derviša (najviše bektašija) i sufijsku misao i tradiciju, koja je poštovala, u dobroj mjeri, i stari kult svetaca, i relikvije, i sveta mjesta, i običaje i praznike. “Sve religije za nas su pravovaljane”, pisao je veliki turski pjesnik Junus Emre. Istoričar Muhamed Hadžijahić je pisao da se u Bosni elementi tog sinkretizma najočitije pokazuju u kontinuitetu kultnih mjesta, koje su i muslimani poštovali, pa su brojne džamije smještene na nekadašnjim crkvištima, a mnoge napuštene crkve pretvorene su u džamije (a nisu rušene). Na našem balkanskom prostoru, nacionalističke ideologije, a posebno velikosrpska, čitav period turske vlasti pretvorile su u crno-bijelu sliku, u kojoj nema mjesta za beskrajnu složenost istorijskih, društvenih, kulturnih, religijskih i međuljudskih odnosa. U skladu s tim, pod pojmom islamizacije, to jest širenja islama, podrazumijeva se isključivo nasilna islamizacija, nametanje vjere silom, što se, zapravo, nikad nije dešavalo, jer je jedna od temeljnih kur*anskih uputa: u vjeri nema prisile. Poznati istoričar Adem Handžić kaže: “ O nasilnoj islamizaciji, kako se na Zapadu nekada i ozbiljno pisalo, nema tragova u vjerodostojnim izvorima ni za jednu od naših pokrajina. Takva stanovišta su davno odbačena. Osmansko društveno uređenje je, svakako, djelovalo na svoju okolinu u pravcu širenja islama, ali primjena bilo kakve sile bila bi u oprečnosti sa izričitim islamskih principima vjerske tolerancije. Štaviše, masovna islamizacija nije nikako išla u prilog službenoj osmanskoj finansijskoj politici, jer cjelokupni državni prihodi od harača – poreza kojem su podlijegali svi odrasli hrišćani zbog zaštite (zimiyet) i oslobođenja od vojne obaveze – bili su još kako značajni.”
Naravno, vladavina muslimanske većine privlačila je ljude drugih religija da prelaze na islam, kao što je, recimo, i vladavina komunističke partije privukla toj ideologiji i one koji su, sa zvukom prvih antikomunističkih truba, pokazali svoje istinsko lice. Pravi mit je napravljen od tobožnjeg otimanja hrišćanske djece i prakse takozvane devširme. Istorijska istina, koju nije teško provjeriti, jeste da je devširma bila nešto sasvim drugačije. “Naime, cijeli koncept je bio postavljen na principu uključivanja najsposobnijih, najvitalnijih i najtalentovanijih pripadnika mlade generacije velike carevine u njen institucionalni život u cjelini”, piše dr Ferid Muhić. “To je podrazumijevalo da su u obzir dolazila samo zdrava djeca poodmaklog uzrasta, koja su preležala dječije bolesti i dostigla razvoj u kom su bile vidljive njihove potencijalne fizičke i intelektualne osobine”. Da bi se uspješno izvršio odabir, postojao je detaljno razrađen sistem ocjenjivanja i provjere, a djeca odabrana uz saglasnost roditelja (sin jedinac se nikada nije primao) imala su mogućnost učenja i napredovanja u tadašnjem turskom društvu, sve do najviših zvanja u državi. Poznati savremeni istoričar Ilber Ortajli, vodeći svjetski autoritet za istoriju Osmanskog carstva, zapisao je mnogo primjera borbe roditelja da njihova djeca budu primljena u ovu carsku službu, a zanimljivo je i to da je bilo strogo zabranjeno djecu čak i nagovarati da pređu na islam, pogotovo dok još nisu punoljetna. Štaviše, kako navodi Ortajli, bio je zabranjen čak i razgovor o prelasku na islam maloljetnih dječaka. Ovaj istoričar navodi da je bilo mnogo slučajeva da su vojnici i oficiri, čak i sa najvišim činovima u turskoj vojsci ( a posebno u mornarici) cijelog života ostajali u svojoj vjeri, i da su mnogi od njih došli do najvažnijih položaja u državi i ostvarili izuzetne karijere.
Uostalom, poznato je da su stanovnici mnogih dijelova Turskog carstva, među njima i Srbi, ratovali za svoju carevinu i čuvali njene granice od napada stranih sila, iako sami nisu bili muslimani. Među njima je i srpski epski junak Kraljević Marko, koji je ratovao, i na kraju i poginuo u turskoj vojsci.