Bošnjački divanski pjesnik i veliki vakif
Piše: Saud Grabčanović
Uvod
Naša mala zemlja Bosna i Hercegovina ima veoma zanimljivu i bogatu istoriju iz koje se mogu izvući mnoge pouke. Bošnjaci su interasantni ljudi, koji su se pod upravom raznih imperija uspijevali prilagoditi trenutku i dokazati svoje kvalitete. Bez obzira na to koja je vlast vladala ovim prostorima, naši preci su uspjevali stići na najviše položaje, zapovijedati moćnim vojskama, ostvarivati najbriljantnije naučne rezultate, oblikovati društvene procese i svojom rječitošću krasiti književnost pisanu na najmanje pet jezika : maternjem bosanskom, arapskom, perzijskom, turskom, kao i jezicima kršćanske crkvene literature. Osmansko upravljanje nad Bosnom i Hercegovinom trajalo je više od četiri stoljeća i Bošnjaci su za to vrijeme prihvatili islamsku kulturu ovog carstva kao svoju. U tom periodu brojni Bošnjaci su u Carstvu obnašali najviše izvršne, zakonodavne, vojne, diplomatske i vjerske dužnosti, a trag koji su ostavili u nauci i kulturi Osmanskog carstva spominje se i danas na univerzitetima u Turskoj, kao i širom svijeta. Bošnjaci su odlazili sami ili su bili odvođeni iz Bosne u političke, naučne i kulturne centre Carstva. Bili su obrazovani u najprestižnijim obrazovnim ustanovama i povjeravane su im razne dužnosti, ali to nije značilo potpuni raskid njihove veze sa rodnom grudom i svojim narodom. Bošnjaci nikada nisu zaboravljali svoje korijene. Ovu moju tvrdnju dokazuju brojne zadužbine-vakufi tih naših velikana, koje su oni ostavili iza sebe širom naše lijepe Bosne i Hercegovine. I ne samo njihovi vakufi, nego i drugi objekti koji su namijenjeni za osiguravanje izvora prihoda za funkcioniranje tih vakufa. Pomenuću neke od naših velikuh vakifa: Mehmed-paša Sokolović, koji je po Bosni gradio džamije, česme i mostove, Turali-beg koji je po Tuzli gradio džamije i dućane, Husref-beg koji je po Sarajevu gradio džamije, medrese, biblioteke i dućane, Ferhad-paša koji je po Banjoj Luci gradio džamije… Po gradu Mostaru je svoj vakuf gradio i godinama ga oplemenjivao i tako svoj grad bogatijim činio jedan veliki čovjek, koji danas nama Bošnjacima, razasutim po vascijelom bijelom svijetu, može poslužiti kao primjer kako se treba odnositi prema svojoj rodnoj grudi. Riječ je o Derviš-paši, sinu Bajazidovom, kojeg danas poznajemo kao Bajazidagića, rođenom Mostarcu koji nikada nije zaboravio svoj grad niti svoje bošnjačke korijene. On nam danas može poslužiti kao primjer kako se treba ophoditi prema sebi samima i svom naslijeđu u trenutku kada smo na vrhuncu moći i uticaja. Derviš-paša je upravljao značajnim procesima u ogromnom carstvu komandujući vojskom kakvoj do tada nije bilo ravne. Derviš-paša Bajazidagić može nam biti uzorom i u tome kako se treba odnositi prema materijalnom imetku i kako ga treba investirati u svoju zemlju u dobre i plemenite svrhe, da pomognemo svoju državu i narod. To će nam dobro djelo osigurati dimenziju neprolaznosti i podariti lijepo mjesto na drugom, boljem svijetu. Derviš-paša možda nije izgradio vlastiti pjesnički stil i ostavio traga u osmanskoj književnosti poput čuvenog Bošnjaka Sabita Alaudina Užičanina, niti je svojim tumačenjima perzijskih klasika zadužio osmansku kulturu kao što je to učinio neponovljivi mu zemljak Ahmed Sudi Bosnevi, ali je zato zadužio sve nas kojima je dao primjer kako se treba ophoditi prema rodnoj grudi. Pogotovo kada uspijemo ostvariti briljantne rezultate i skupiti dovoljno novca da možemo učinkovito investirati u svoju Bosnu i Hercegovinu. Upravo zbog toga zaslužuje da ga se sjećamo, da o njemu učimo, jer on predstavlja istinski dragulj u riznici našeg naslijeđa.
Pjesnik i bosanski beglerbeg Derviš-paša Bajazidagić je u literaturi ocijenjen kao pjesnik posebnoga umjetničkog dara, ali i kao vrlo zanimljiva i važna istorijska ličnost u istoriji Bosne u osmanskome periodu. Osmanski pisci tezkira i kasniji sintetički radovi Hamera i Bašagića, a potom i Handžića i Erguna, daju osnovne podatke o Bajazidagiću kao književniku, dok osmanski hroničari, kao što su Mustafa Selaniki, Hasan Bejzade i Pečevija, daju osnovne podatke o Bajazidagiću kao bosanskom beglerbegu i njegovim ratovanjima u Mađarskoj. Tek onda kad se na jednom mjestu skupe i obrade dosadašnji podaci i dostupni rukopisi Bajazidagićevih djela, možda će se bolje moći shvatiti kitnjasto i hvalospjevno pisanje biografa i njegovog savremenika Kinalizadea o poetskome liku Derviš-paše. Bajazidagić je bio dvorski pjesnik u pravom smislu te riječi. Iako je rođen u mostarskoj mahali Podhum, svoje glavno obrazovanje je stekao na samom osmanskom dvoru u Istanbulu, gdje ga je otac Bajazid poslao još u ranoj mladosti. Vrijeme kad je Derviš stigao iz Mostara u Carigrad bilo je vrijeme velikog bošnjačkog vezira Mehmed-paše Sokolovića,
(Nastaviće se)