Piše: Jusuf Trbić
Doba u kojem je nevidljivi virus iz Wuhana okovao cijeli svijet ( 2020. i 2021. godine) bilo je obilježeno jednom neobičnom sintagmom: imunitet krda. Znali smo i prije toga šta je imunitet, ali bilo je pomalo zbunjujuće što se ljudi i narodi obilježavaju riječju koja važi za goveda. A onda smo veselo prihvatili tu novotariju i, kao i obično, svrstali se dobrovoljno u naše ponosno krdo. Potvrđujući tako svoj mentalitet krda. Što, dakako, nije bilo ništa novo, jer religija nas je naučila da su duhovni lideri, zapravo, pastiri, a njihovi sljedbenici stado koje slijepo slijedi predvodnika. A oni koji su tokom duge istorije vladali ovim prostorima naučili su nas poslušnosti koja ne zna za granice, jer, kao što se oduvijek znalo, svaka vlast je od Boga i ona razmišlja i odlučuje umjesto nas. Vijekovima našem čovjeku nije bilo dozvoljeno da slobodno misli, jer mu je nad glavom vazda bio mač svake vlasti, pa se naviklo. Danas, kad je slobodno mišljenje, kako kažu, temelj modernog društva, čini se da malo ko ima volje ili sposobnosti da misli, pogotovo da misli drugačije, a stepen standardizacije razmišljanja u svim sferama života dostigao je zapanjujući nivo. Svijetom danas suvereno vlada čovjek mase, biće lišeno individualnosti, kritičke svijesti, inicijative, znanja i moralnih normi, i taj univerzalni čovjek bez ustručavanja nameće sebe kao mjerilo svih stvari. Do juče se smatralo da je pravo na razliku najveća tekovina novog doba, a danas je obaveza da budemo isti i mislimo istom glavom obilježje epohe. Do juče se smatralo da je demokratija neka vrsta slobodne javne diskusije, takmičenje ideja, isticanje individualiteta, pravo na sumnju i nesaglasnost sa drugima, danas je to masovna demokratija zasnovana na jednoumlju, na uniformnosti i homogenizaciji mišljenja, na potiranju individualnosti i na istovrsnim, krutim i obavezujućim kulturnim obrascima koje je proces globalizacije učinio svjetskim trendom. Zajednice koje se osjećaju ugroženima u toj poplavi istovrsnosti i unificiranih oblika društvenog ponašanja, u planetarnom slavljenju potrošačkog duha i ujednačavanja misli i postupaka ljudi širom planete, zatvaraju se u sopstvene tvrđave identiteta, s topovima nacionalizma na bedemima, sa nanovo konstruisanom istorijom i podanicima ispražnjenih glava, uronjenih u sigurnost krda. Jose Ortega y Gaset u čuvenoj knjizi „Pobuna masa“pisao je davno da je čovjek-masa bezlični pripadnik zajednice, iz koga je iscijeđena njegova vlastita istorija i sve ono po čemu bi se mogao razlikovati od drugih, i to je danas model vladavine prosječnosti koji važi za čitavu planetu. „Čovek-masa veruje da je savršen“, kaže Ortega, on „proglašava i vaspostavlja pravo na prostotu i prosječnost…Masa …ne želi da živi zajedno s ljudima koji joj ne pripadaju. Na smrt mrzi sve što joj ne pripada“
Izlazak masa na političku pozornicu doveo je do toga da je „gomila zauzela nabolja mesta u društvu“ , kaže Ortega, i to je bio put u totalitarizme koji su obilježili 20. vijek. Danas je jasno da je, umjesto radikalnog raskida s takvim oblikom društvene svijesti, na djelu planska, programirana i sveobuhvatna masifikacija koja dovodi do potpune depersonalizacije pojedinca i unifikacije mišljenja, potreba, kulturnih navika i ponašanja svedenih na nivo čovjeka-mase, kao bezličnog pripadnika krda, koji danas, bez radikalnije prisile, dobrovoljno učestvuje u društvenom životu kao kolektivnom monologu (Gunther Anders) i prihvata sopstveno potčinjavanje kao svoj slobodni izbor. Nacija, etnička, politička ili religijska grupa koja okuplja svoje podanike tvrdeći da brani zajednički identitet, ugrožen globalizacijom i masovnom kulturom, zapravo gradi kolektiv ljudi sa jednodimenzionalnim identitetom, bez individualnih karakteristika, bez sposobnosti kritičkog mišljenja, bez posebnosti, a čovjek-masa se tom pozivu rado prepušta, birajući dobrovoljno svoje sopstveno ropstvo i svoje odricanje od svakog izbora, tražeći svoj put povratka u raj u kojem ne mora da misli, gdje se svi ponašaju isto i niko više ne može biti drugačiji.
U svakoj od novih balkanskih jednoumnih etničkih i vjerskih zajednica, lako je uočiti suštinu današnjeg autoritarnog ili, preciznije, ropskog karaktera ljudi: to je njihova žudnja da odbace mučni oklop individualnosti, da prestanu biti pojedinci, da se potpuno uklope u kolektivne obrasce koje nudi savremeni etno-klerikalizam, da budu kao i svi drugi i da se od njih ni po čemu ne razlikuju, da budu jedno tijelo, jedna duša i jedan mozak. Za ispražnjene glave kolektivizam je rijeka u kojoj se sretno utapa strah od svijeta i slobode, od znanja i sposobnosti, od mučne odgovornosti za sopstvena djela, strah od istine i moralnih normi, strah od života. Zbog toga obožavaju prošlost i ne žele iz nje izaći, jer prošlost je tijesto koje svakoga dana na nov način mijese ruke vladara naših sudbina, po mjeri prosječnog pripadnika krda, i tome su podređeni svi kulturni modeli, svi obrazovni procesi, pa čak i način svakodnevne komunikacije, riječi i rečenice. Sve je u službi konstruisanja masovnog ropskog karaktera, lišenog sposobnosti samostalnog, a pogotovo kritičkog mišljenja. Prva žrtva tog procesa su činjenice – one više nisu važne, važni su ideja kolektiva, imaginarna volja naroda, izmišljena, mitska istorijska istina, zajednički interes, važna je odbrana od obaveznih neprijatelja koji ugrožavaju božansku čistotu naše zajednice. Zbog toga mase na ovom dijelu Balkana ostaju ravnodušne pred očiglednim činjenicama o korupciji, laganju, nepotizmu i kriminalu vlasti, o bijedu i nesreći koju njima samima takva vladavina donosi, o siromaštvu i besperspektivnosti zbog koje hiljade mladih odlaze na Zapad, o primitivizmu koji je okupirao naše živote – ali su zato itekako zainteresovani za izmišljene bitke koje se, još od Srednjeg vijeka, vode u njihovim glavama i nigdje drugdje. Nacionalizam, kao vladavina priprostog kolektivizma, banalnosti, kiča i gluposti, vodi svakodnevnu ogorčenu bitku protiv pamćenja, kako bi ustoličio sebe kao početak potpuno novog doba i nosioca nove istine. Nenavikli na kritičko mišljenje, individualni stav i slobodni duh, ljudi na ovom dijelu Balkana lako prihvataju tvrdnje da crno nije crno, a bijelo nije bijelo. Preparirani površnom religioznošću, koja zahtijeva bespogovornu poslušnost kao jedinu vrlinu, i dugim treniranjem saginjanja glave pred autoritetima vlasti, oni pristaju na to da istina nije ono što su lično vidjeli i doživjeli, već je istina ono što im se kaže, prihvatajući kao svoj novi duhovni zavičaj nametnutu kulturu laži, kako je to definisala Dubravka Ugrešić još na početku krvave balkanske ratne drame „Čini se da nisu samo strah, probuđeni nacionalni (i nacionalistički) osjećaji, mržnja prema neprijatelju, ugroženost, uspostava autokratskog sustava, medijska propaganda i rat učvrstili kulturu laži. Jedna od stategija kojom se uspostavlja kultura laži jeste teror zaboravom (tjeraju vas da zaboravite ono čega se sjećate) i teror sjećanjem (tjeraju vas da se sjetite onoga čega se ne sjećate)“. Pri tome nacionalistička vlast čak nije morala ni da se naročito trudi, jer su mase dezorijentisanih podanika, željnih novog zaštitničkog kišobrana, pohrlile pod skute lažne stvarnosti koja je s raspadom Jugoslavije procvjetala na našim prostorima. „Isprva je započelo nježno, tajno prebrojavanje, zatim nešto očitije dijeljenje, zatim jako očito žigosanje. A kako inače označiti svoju stoku, kako svoje stado razlikovati od tuđega?…I ljudi su stali uzdizati svoje stražnjice tražeći sami od svojih Velikih Manipulatora (svojih otaca nacije, svojih zaštitnika, voždova) žig. Tvrdili su ganuto da je to ono što su oduvijek željeli, ali za vrijeme „komunjarskog“ režima nisu smjeli reći, da su to, dapače, željeli stoljećima, taj svoj žig“, kaže Dubravka Ugrešić.
I svi smo dobili žig, kako bi se pripadnici jednog krda razlikovali od onih drugih. Balkanski nacionalizmi nametnuli su takvu politiku identiteta, da svi Srbi moraju biti pravoslavci, svi Hrvati katolici, svi Bošnjaci muslimani. A ostalima kako bude. Pri tome su goniči svakog krda dobili zaduženje da se brinu za svoje članove, da ih, u slučaju neposlušnosti, proglašavaju izdajnicima, da ih ekskomuniciraju, da ih lišavaju prava, slobode i hljeba, ne miješajući se u unutrašnja pitanja ostalih krda. Tako se smanjuje broj onih koji se razlikuju, pa ako ne može da ih promijeni kolosalni aparat prinude, obrazovanja, medijske propagande, religijskog treniranja uma, kupovanja bezbrojnim privilegijama, manjim i većim, ostaje pritisak šutljive većine, koja postaje najteži sudija. Razlikovati se – to je danas grijeh koji se ne oprašta. Oni koji su u krdu oslobođeni su osjećaja krivice i odgovornosti, brige zbog drugih ili stida, jer ta osjećanja imaju samo pojedinci, ali ne i mase. A čovjek-masa nije pojedinac, nije ličnost, već bezlični dio kolektiva. On žudi da se utopi u kolektiv, da izgubi lice i postane još jedna cigla u zidu. Tu želju on objavljuje, maše njome kao zastavom, potura je pod nos drugima. On svoju pripadnost nosi na sebi, kao odjeću, ponosno ističe vjerske simbole na lančiću oko vrata, u autu, na zidovima kancelarija, da ih svi vide, pozdravlja na određeni način, ponaša se sukladno važećim običajima, on nudi na uvid svima svoju pripadnost krdu, svoje potčinjavanje njemu, svoje dobrovoljno ropstvo, svoju spremnost da ugasi sopstveni mozak i priključi se na jedan zajednički, koji misli za sve. Umjesto čovjeka, na sceni je masa, gomila, grupa, partija, zajednička zatvorska ćelija iz koje više nema izlaza.
(Nastaviće se)