Piše: Jusuf Trbić
Stiže nam još jedan 1. mart, Dan nezavisnosti BiH. Državni praznik koji se slavi samo u pola države, a i u toj polovini ne slave svi. Rasprave oko ovog praznika traju od kako je održan referendum o nezavisnosti, na zahtjev međunarodne zajednice, a održan je sasvim u skladu sa svjetskim demokratskim standardima, što je svijet priznao. Da se podsjetimo kako je sve to teklo.
Stariji čitaoci sjećaju se mučnog i burnog raspada Jugoslavije. Zajedničku državu je najprije napustila Srbija, koja je još 1990. u svoj ustav unijela odredbe o samostalnosti u odnosu na ostatak države. Badenterova komisija je, u ime međunarodne zajednice, zahtijevala referendum svih građana o nezavisnosti, i taj je referendum održan 20. februara i 1. marta 1992. godine. Referendumsko pitanje je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?” Glasalo je ukupno 2.073.568 građana, što je predstavljalo izlaznost od 63,6%. Od ukupno izašlih na glasanje njih 99,7%[2] glasalo je za nezavisnost, a 0,3% protiv te odluke.
Predstavnici Srpske demokratske stranke su pozvali pripadnike srpskog naroda da bojkotuju referendum. U opštinama koje su bile pod kontrolom SDS na sve načine je opstruirano održavanje referenduma, glasanje nije moglo biti održano, pa su biračka mjesta otvarana u najbližim mjestima u kojima su građani mogli glasati. Karadžićeva SDS je zabranila Srbima da učestvuju u referendum, pa je postavila i barikade na cestama kako glasačke kutije ne bi mogle biti dostavljene na područja pod njihovom vlašću.
Ipak, na referendum je izašlo na hiljade Srba u većim gradovima, a prema nekim procjenama najmanje 10 % Srba je izašlo i glasalo na referendum i oni su, gotovo jednoglasno, glasali “za”.
SDS je pokušala osporiti rezultate referenduma navodeći da je to bio referendum samo dva naroda. Međutim, arbitražna komisija Evropske zajednice nije tražila izjašnjavanje naroda već izjašnjavanje građana, pri čemu većina odlučuje, pa je ovaj zahtjev SDS odbačen kao neosnovan. Od tada do danas grubo se negira ovaj praznik, uz obrazloženje da je referendum za nezavisnost, navodno, i bio razlog za rat. Ali, to pada u vodu čim se pogledaju datumi. U RS se slavi 9. januar, kad je proglašena Srpska republika BiH, i to na teritorijama na kojima su, u tom trenutku, Srbi uglavnom bili u manjini, a referendum za nezavisnost je bio 29. februara i 1. marta, dakle 50 dana kasnije. Đaci u osnovnoj školi uče da uzrok uvijek prethodi posljedici, pa nije teško zaključiti šta je šta.
Uz to, godinama se priča kako Srbi nisu glasali na referendumu, pa je to razlog da oni i ne priznaju taj datum. Ali, u demokratskom svijetu takve odluke se donose voljom većine građana, a ne po želji etničkih zajednica, u BiH su glasali građani (jer nikakvih naroda nije bilo u Ustavu) i ubjedljivom većinom izglasali nezavisnost. Takvu odluku moraju poštovati svi, i oni koji jesu, i oni koji nisu za to. To je zakon u normalnom svijetu.
Ali, da li su svi Srbi zaista bojkotovali referendum, kako se govori?
Da pogledamo statistiku. Bošnjaka je, po popisu iz 1991. godine, bilo oko 43, a Hrvata 17 posto – to je ukupno 60 posto. Jasno je da nisu svi izašli na glasanje, to se nikad ne dešava, što znači da je veliki procenat Srba takođe glasao za nezavisnu BiH. Po svemu, otprilike je jednak procenat građana iz sve tri etničke zajednice bio za nezavisnost BiH. Zašto se to krije do danas?
Zemlje članice Evropske zajednice su 6. aprila 1992. godine priznale nezavisnu BiH, a to su, dan kasnije, učinile i Sjedinjene Američke Države. Republika Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine postala članica Organizacije ujedinjenih nacija. 28. februara 1995. godine Skupština Republike Bosne i Hercegovine u Sarajevu donijela je odluku kojom je 1. mart proglašen Danom bezavisnosti BiH.
Ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. mart proglašava Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine i državnim praznikom potpisao je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović 6. marta 1995, neposredno nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini i tačno tri godine nakon što je Republička izborna komisija SR Bosne i Hercegovine potvrdila rezultate referenduma o određivanju statusa Bosne i Hercegovine.
Važno je i ovo: Ustavni sud BiH je 1. mart potvrdio kao Dan nezavisnosti BiH. Naime, u decembru 2016. godine, nakon što je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim 9. januar, Dan RS-a, zahtjev za ocjenu ustavnosti obilježavanja 1. marta kao Dana nezavisnosti i 25. novembra kao Dana državnosti podnijelo je 30 poslanika Narodne skupštine RS-a, uz obrazloženje da su Srbi diskriminisani postojećim zakonima i da se ti praznici ne obilježavaju u RS-u.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine odbio je kao neosnovan taj zahtjev i utvrdio da osporene odredbe nisu u suprotnosti s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine da su potpuno u skladu sa međunarodnim pravilima i konvencijama. Treba li ponavljati da su, po “izvornom” Dejtonu, kako se ovdje voli reći, odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće, na što je nedavno podsjetio i pomoćnik državnog sekretara SAD-a, prilikom posjete Sarajevu. U civilizovanom svijetu takve se odluku poštuju i ne komentarišu se. Naravno, Bosna još nije ušla u taj svijet, ali desiće se i to, kad tad. A onda više neće biti mogućnosti za ovakve i slične rasprave i osporavanja kojima se direktno podriva naš ustavni poredak.