Piše: Jusuf Trbić
U Domu mladih u Tuzli, u petak 6. oktobra 2023. otvorena je treća samostalna slikarska izložba (u tri godine) Bijeljinca Mehmeda Imamovića – i to je podvig sam za sebe. Ali, kad je Mehmed u pitanju, to nije nikakvo čudo. Imao sam priliku da se cijelo ljeto družim s njim na obali mora, u Neumu, da osjetim taj nevjerovatni stvaralački poriv, tu beskrajnu želju, tu žeđ za stvaranjem koja je, u njegovom slučaju, pobjeda života nad ništavilom, u bukvalnom smislu. Nakon predugog izgnanstva i teških bolesti, Mehmed je uspio konačno da nađe sebe i usmjeri svoj životni i slikarski brod u pravom smjeru. Slikajući ili praveći svoje neuporedive ćupove za cvijeće, u maniru starih španskih majstora, on pravi sebi most iznad praznine, most koji povezuje toplu, šarenu, beskrajnu prošlost sa danima koji pristižu. Most od paučine i obojenih stihova na platnu, most kojim povezuje sebe nekadašnjeg sa ovim sadašnjim, most po kojem niko osim njega ne gazi. On piše poeziju života, svu od boja i svjetlosti.
Veliki francuski pjesnik Artur Rembo napisao je daleke 1873. godine čuveni sonet „Samoglasnici“ , u kojem otkriva da svaki samoglasnik ima svoju boju: A je crno, E bijelo, I crveno, O plavo, U zeleno. Pjevajući pjesme Rembo je, zapravo, slikao život i snove. Slikajući, Mehmed ispisuje poeziju o uspomenama. U filigranskom vezu sjećanja on mi je, u svakodnevnim i svakonoćnim razgovorima, odslikao beskrajni šareni ćilim djetinjstva i mladosti u Bijeljini, Janji i Sarajevu, njegove priče bile su pune boja, pune posebnog čaršijskog duha koji voli ljude i takve ih pamti. Njegove priče iznicale su iz njegove plemenite duše poput crvenih makova, da se već sljedećeg dana preliju u boje koje pjevaju na platnu. Otuda tako čest motiv cvijetne livade, koja se ljubi s daljinom, ili vode koja se preliva u nebo.
Osnovne osobenosti Mehmedovog slikarstva su sloboda u izboru tema i načinu rada, razbijanje klišea, spontanost u pokretu, samosvojni put od jednog do drugog sna, daleko od današnje sveopšte površnosti, plemenskog ropskog duha i robovanja autoritetima i estetskim i društvenim okovima. Oni koji gledaju otvorenih očiju znaju kolika je hrabrost izdići se iznad kaljuge prosječnosti i izabrati svoj pravac u životu. Nakon dugih noćnih razgovora i pune riznice sjećanja, on bi sutradan stao pred platno i slikao dok ne završi sliku. U jednom dahu. A sutra ili prekosutra – nove uspomene, nove melodije prošlosti, nova radost življenja. Njegove slike su blještavi praznik za oči, one imaju glas koji vas ispunjava, kao što to čini prava sevdalinka, teku ravno, kao voda, pa onda buknu neočekivanim plamenom. Nakon radoznalih livadskih cvjetova stižu napuštene barke, ostavljene da dotrajavaju na vjretrometini dana, umorni bosanski konj gleda vas beznadežnim očima, a onda nahrupi krdo slonova nalik na vezirovog slona iz Andrićeve priče. Raspjevani pariski kafe koji se zove „Bosna“, izlomljeni portret tamnog lika vraća nas na jedini portret crnca koji je naslikao Ismet Mujezinović, na oca čuvenog bijeljinskog kafandžije Mehe Arapa. Treperave breze koje žude za visinom, trave pomirene sa sudbinom, most uzdisaja, planine koje se strmoglavljuju u more. Kuće koje više ne čekaju nikoga. Spokojna maslina na obali pozdravlja talase koji jurišaju. I svuda ogromna svjetlost što izbija iz svake pore, iz svakog pokreta. Koloristička simfonija svjetlosti.
Mehmedove slike otimaju ljepotu od mučnog postojanja, one su prozori kroz koje vidimo svoje živote kakvi su nekad bili: svijetli, topli i beskrajni. Svaka od njih je svojevrsna himna radosti i podsjećanje da stvarnost ne čine samo tuga, jad i bijeda koju danonoćno produkuju naše političke industrije magle, da oko nas još ima svjetlosti, i ima poezije, i ima ljudskosti. Samo ih treba vidjeti i naći.
A naći ćemo sve to na slikama Mehmeda Imamovića, u njegovim bojama koje pjevaju, u njegovim prizorima koji nas uče ljepoti, u njegovom radovanju životu, u malim stvarima, u prahu od kojeg snovi su stvoreni.
Nadam se da će mi Mehmed Imamović još mnogo puta pružiti priliku da sanjam zajedno s njim.
…………………….
Ovo lijepo druženje uveličala je i bijeljinska pjesnikinja s tuzlanskom adresom Dragana Kurjaković, koja se obratila prisutnima i pročitala nekoliko svojih pjesama, a naš „Preporod“ je posjetiocima poklonio primjerke njene knjige poezije „Ima jedan grad“ i roman Zlatka Dukića „Bjegunci“.