Jedni grade, drugi ruše

117

Piše: Jusuf Trbić

Bijeljina i Semberija su decenijama polako napredovali, polako se razvijali, gradilo se i više nego što se moglo, mladi su čuvali ono što su im stariji ostavili, đaci su dobijali vrijedne i stroge škole, znanje i rad su se cijenili, zanati se razvijali, a industrija rasla sve više. Osamdesetih i devedesetih godina dvadesetog vijeka bijeljinske fabrike su bile poznate u cijeloj zemlji, pa bogami i šire, kako se onda govorilo, GIK “Rad” je gradio na tri kontinenta, “Mladost” je bila vodeća evropska fabrika u svojoj branši, “Kurjak” i “Zenit” su punili kamione i vagone cipelama i odijelima za izvoz, “Sava” nije stajala s poslom ni danju ni noću, “Stolar” nije mogao napraviti ormara koliko se tražilo, Šećerana je bila evropski gigant. A Slovenci su pitali “ “Koliki je grad to Crnjelovo, kad toliko kamiona, traktora i poljoprivrednih mašina kupuju od nas?”

Rat i razaranja su mimoišli Semberiju. A onda je stigla demokratija, i upropastila sve. Razorni talas zla, pokrenut iz Beograda, pokrio je tamom živote ljudi u cijelom regionu. Dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata nekadašnja Jugoslavija je dostigla nivo najrazvijenjih evropskih zemalja. Dvadeset godina nakon ratova za Veliku Srbiju i Veliku Hrvatsku,  sve zemlje koje su bile u sastavu Jugoslavije jedva sastavljaju kraj s krajem. Kad su Jugoslaviju rušili, govorili su nam da se ona razvijala na račun kredita, a danas, dvadeset godina kasnije, svaka od tih zemljica zaduženija je od nekadašnje zajedničke države,  ukupni dug je deset puta veći, a oni ne govore ništa. Kao i čitava Bosna, i Semberija je, i to bez rata, temeljito poharana, ukopana do vrata u blato siromaštva i bijede. Sve fabrike, osim Tvornice za preradu žice, uništene su do temelja, poljoprivreda je na koljenima, a seljaci nemaju ni za osnovne potrebe, bogatiji roditelji kupuju djeci diplome svih vrsta, a ostali – kako se snađu, nezaposlenost je sve veća, a mladi masovno odlaze u inostranstvo, za hljebom. Beznađe je postalo svakodnevica.

Pa ispade da smo, zapravo, dobili ono što smo zaslužili, kad smo se digli da glasamo za gospodare rata. Ispade da smo, bezumno i ludo,  srušili državu koja je bila mnogo bolja od nas, da bi se lažovi, lopovi i fukara mogli obogatiti i zavladati našim sudbinama. I ispade još i to da su i okupatori bili bolji, i da je socijalizam bio bolji, i da više nikad nećemo živjeti, u odnosu na svijet, kao za Titova vakta.

Pa, da se vratimo u prošlost, bolju prošlost, što i jeste tema ove knjige.

 

Staro doba

 

Plodna Semberija je oduvijek privlačila ljude, o čemu govore i arheološki nalazi iz svih epoha, pa čak i praistorijskog doba, iz mlađeg kamenog doba ( 5000 – 3000 g. prije n.e.). Praistorijski ljudi podizali su naselja u blizini rijeke Drine, a nalazi iz bakarnog doba ( 3000-2000g. prije n.e.) nađeni su na području sela Ostojićevo i Dvorovi. Nalazi  iz bronzanog doba ( 2000-800 g. prije n.e.) iskopani su na prostoru Dvorova, Kojčinovca i Batkovića, a iz gvozdenog doba u Bijeljini, Vršanima i Batkoviću. Ipak,  najviše ih ima iz epohe Rima. Iz tog vremena potiču i ostaci rimske vile nađeni na području sela Broca, s brojnim primjerima sitne keramike i novca. Rimski lokaliteti nalaze se i u Janji, Dvorovima, Batkoviću, Kojčinovcu, V. Obarskoj i još nekim selima. Buran je bio period od propasti Zapadnog rimskog carstva i dolaska Slovena, do turskih osvajanja, kad je i Semberija neprekidno pustošena i pljačkana, a stanovništvo se raseljavalo. Najstariji pomen imena Bijeljine nalazi se u čuvenom Ljetopisu popa Dukljanina ( poznatom i kao Barska hronika) iz 12. vijeka, koji pominje ravnicu Bellina u sjeveroistočnoj Bosni. To se vezuje za ime zahumskog kneza Belle Pavlimira, unuka kralja Radoslava, koji je vodio borbe s Mađarima u ovim krajevima, pa je dobio nadimak ratnika ( bellum –rat). U dokumentima do početka turskog doba nalazimo imena Bellina, Bilina i Biblina, a u dubrovačkom arhivu Bielina. Francuski putopisac Quiclet naziva ovo naselje Belina ( 1658.g.), a Evlija Čelebija Bilina ( 1664.). Nakon zauzimanja sjeveroistočne Bosne Turci su ovaj kraj, kao administrativnu jedinicu Zvorničkog sandžaka,  nazivali Bijeljinska  nahija ( popisni defteri iz 1528, 1533. i 1548. godine), ali se samo naselje u popisnom defteru iz 1533. godine naziva Četvrtkovište ( po pazarnom danu četvrtkom). Razlog je vjerovatno bio to što je tadašnja Bijeljina razorena u brojnim borbama uoči definitivnog dolaska Turaka u ovaj kraj, 1533. godine, pa je ostalo malo naselje sa samo nekoliko muslimanskih kuća, dok su tri okolna sela – Mirkovci, Čukujevci i Grm Selište, bila naseljena hrišćanima. Broj kuća se na sljedećem popisu (1548.godine) povećao na 50, uz 66 mudžereda, to jest neoženjenih muškaraca, koji su vjerovatno činili vojnu posadu. Naselje je, po tadašnjim običajima, imalo utvrđenje – drveni zid sa opkopom, mali trg i kuće oko njega, sa džamijom sultana Sulejmana u centru, jednom od prvih džamija u ovom dijelu Bosne.

Značajan napredak u razvoju Bijeljine dogodio se 1580. godine, kad je naredbom Porte ovo mjesto proglašeno kasabom, sa utvrđenim stalnim pazarnim danom i godišnjim vašarom. Ta naredba je glasila ovako :

“Carskom odredbom naređeno je da se u spomenutoj kasabi ( Četvrtkovište – Bilina), u kojoj stanuju muslimani, obavlja džuma i da u njoj sjedi kadija. Kako se ovo mjesto nalazi na putu koji vodi iz Hercegovine, Klisa, Dubrovnika i Bosne prema budimskoj i temišvarskoj krajini i stoji kao derbend na javnom putu prema račanskoj skeli, dobro naseljeno, bilo bi dobro, a i za carsku blagajnu vrlo korisno, da to mjesto postane kasaba. Stoga su emini i ajani vilajeta (zvorničkog sandžaka) insistirali da se u tom mjestu uspostavi pazarni dan i godišnji sajam…što bi za gospodara zemlje (zvorničkog sandžakbega) bilo korisnije, pa su uputili predstavku Visokoj Porti. Pošto se uvidjelo da je opravdano i potrebno da spomenuto mjesto postane kasaba, izdata je carska zapovijest (2. avgusta 1580.) da se to mjesto ubilježi u defter kao kasaba i da se u njemu uspostavi pazarni dan i godišnji sajam…Kako je ovo gornje bilo ubilježeno u ranijem defteru, to je na isti način ubilježeno i u ovom novom defteru.”

Tako je u Bijeljini počeo urbani razvoj. Grad se nalazio u plodnoj ravnici, između dvije velike rijeke, na važnom trgovačkom putu, sa značajnim strateškim položajem, pa je 1634. godine osnovan Bijeljinski kadiluk. Grad se razvijao oko zanatske i trgovačke čaršije, sa utvrđenim dijelom u sredini, u kojem su bile važnije građevine i džamija Sulejmanija. Kako navodi Slobodan Lukić u knjizi “Bijeljina kroz vijekove”, nakon ove džamije, podignuta je i vjerska škola ( mekteb) i javna banja, a u svakoj od pet mahala, o kojima je pisao i Evlija Čelebija, podignuta je po jedna džamija ili mesdžid.

Bijeljinska nahija je obuhvatala više sela, ukupno je bilo 17 naselja. Godine 1548. popisane su 504 hrišćanske i 218 muslimanskih kuća, 21 čifluk i 13 mlinova, od kojih je u samom naselju bilo sedam, na rječici Dašnici. Pored kadije, u naselju su stolovali i serdar i ćehaja zvorničkog sandžakbega ( drugi naziv za sandžakbega je bio vojvoda). Kako se stanje uz granicu smirivalo, tako je i Bijeljina postepeno napredovala.

 

                                                                         ( nastaviće se)