Piše: Jusuf Trbić
Bijeljina je 5. aprila doživjela zemljotres. U najboljem smislu te riječi. Ne, nije bilo pomjeranja tla, bio je to kulturni šok koji je, vjerujem, ostavio dugotrajni zanos u srcima gledalaca. Bijeljinsko pozorište ponudilo je još jedan izuzetan događaj, predstavu na nivou svjetskih metropola, korak ispred vremena, i tako uvelo našu nejaku kasabu u tokove 21-og vijeka.
Predstava „Pjevanje i ćutanje Sofke Nikolić“ podigla je, uz to, spomenik najvećoj jugoslovenskoj muzičkoj divi prošlog vijeka na neočekivan, blistav način. Kad sam čuo da Milivoje Mlađenović priprema tekst za predstavu o Sofki, bio sam pomalo zatečen. Pitao sam se: kao je moguće na pozorišnim daskama ispričati priču o nevjerovatnom, sjajnom i mračnom životu pjevačice koja je osvojila svijet, a onda se dobrovoljno povukla u ćutanje, nakon smrti kćerke jedinice? O pjevačici koja je dotakla nebo, o zvijezdi sa Olimpa, koja je prešla put od seoske kafane do slave kakvu niko nikad sa ovih prostora nije doživio. Pa se povukla u svoju kućicu okruženu zelenilom, u Bijeljini, da živi za smrt svoje kćerke i od njenog groba napravi svoj Panteon. Kako na pozorišnoj sceni prikazati pjevanje i (naročito) ćutanje žene koja je bila veća od života?
U afiši, programskoj knjižici, pisac drame je odgovorio na to pitanje: „U Sofkinom liku me je zanimao „razvoj griže savesti“ koja se javlja kao posledica posvećenosti karijeri pevačice, i njeno kajanje što se nije dovoljno posvetila kćerki, „samooptuživanje“ i samokažnjavanje zbog toga što je, nesvesno, svojim ponašanjem, možda, uticala na kćerkinu bolest i smrt. Ovaj dramatični, unutrašnji raskol čitljiv je, nadam se, u kombinaciji Sofkinih monologa i dijaloga sa mrtvog kćerkom, kao i u preplitanju sa horskim scenama naroda koji je „ogovara“, napisao je Mlađenović. Ova, kako on kaže, „surovo-nežna, na momente crnohumorna pseudobiograska pozorišna povest“ napisana i odigrana u jednom činu, u jednom dahu, u vrtlogu emocija, naprosto je pregazila gledalište, ne ostavljajući mu ni trenutak predaha. Velike zasluge za to pripadaju rediteljici Sonji Petrović, koja je na scenu postavila, filmskim jezikom rečeno, dubinski uzburkani, mračni i raspjevani kadar-sekvencu, sliku koja se unutar sebe grči, sklapa i rasklapa, preliva se u gledalište, kao veliki, moćni talas, koji ne ostavlja vremena za predah.
Ona je zapisala: „Kada mislim o ovoj predstavi, mislim o samoći, mislim o grču i krivici koja je tolika, da se sa njom živi, jede, spava i priča. Mislim o paralelnom svetu u kome žive oni koji su glasnici i kanali komunikacije između zagrobnom sveta i sveta živih. Na koji način se ta dva sveta spajaju? Gde je taj prostor u kome oni dolaze u kontakt“, zapisala je u afiši. Njena inspiracija bio je vječni starogrčki mit o Demetri, koji je bio temelj eleusinskih misterija i koji je svijetu donio arhetipsku priču o majci koja gubi kćerku, kad je nju bog smrti Had odveo u podzemlje. Gubitak kćerke i majčina bol učinili su da priroda zamre i život se pretvori u pustinju. Ali, kad Zevs učini da se njoj kćerka vrati i bude među živima od proljeća do jeseni, sve oživi, vrati se radost, i to je vječita priča o rađanju i umiranju. U Sofkinom slučaju, ostala je samo bol, zbog kojeg se svjetska zvijezda odrekla slave, ugušila talenat i sakrila pjesmu, za koju je živjela. Ostala je tišina kao kazna i sudbina. Ostala je bol.
Kad se zavjesa podigla, gledalište se suočilo s jednostavnom, upečatljivom scenografijom, sa visećim okvirima slika iz velikih svjetskih časopisa i nekoliko komada namještaja, i sa mrakom koji izbija iz svih pukotina, kao izvora sjećanja. Ono što se često pretavara u nerješiv tehnički problem – upotreba mikrofona, pijanista na sceni i povremene pojave magle koja zastire pozornicu, ovdje se pretvorilo u izvanredno sredstvo slikanja svojevrsnog dance macabra koji ključa, treperi, vrti se i valja kao neukrotivo, divlje more koje sasvim preplavi gledalište. Tijela glumaca u prostoru i njihov istovremeni, horski govor, najvažniji su faktori kreiranja mizanscena. Njihovo neprestano kretanje, dizajn svjetla i efektnost tonske obrade u pojedinim trenucima kreiraju fascinantne likovne kompozicije na sceni, pri čemu se, u filmskom maniru, vizuelno i značenjski efektno, paralelno koriste različiti planovi i različita vremena.
Poetska drama o posljednjim danima nekada slavne pjevačice teče kao bujica u kretanju glumaca s maskama koje umnožavaju lica, u smjeni pjesama, tugovanja, i suza, sa crnohumornim momentima i monolozima koje čujemo iz zvučnika, a koje na izuzetan način izgovara sjajna glumica Bojana Milanović, neprevaziđena primadona kakva se rijetko sreće i na najvećim svjetskim scenama. Ona je ostvarila neviđenu simetriju razuzdane radosti i mrtvačke tuge, njeni vremenski skokovi koje izvodi samo jednostavnom promjenom haljine, tu, na sceni, ostavili su gledalište bez daha. Kao i njena autentična interpretacija Sofkinih pjesama, sva satkana od boli i jecaja. Ona to čini maestralno, pretvarajući svoje prelaze iz jednog vremena u drugo najupečatljivijim dijelom svoje igre. Bojana Milanović se suvereno kreće scenskim prostorom, njeni razgovori s lutkom koju nosi u naručju umjesto djeteta, dok je prati i govori joj njena mrtva kćerka, njene vulkanse performanse, od prkosa do očaja, od krešenda do tišine, od smijeha do suza, njena nevjerovatna energija – sve je to dalo ovoj predstavi neponovljivu dinamiku i snagu. Magični realizam i alhemija riječi Milivoja Mlađenovića, sjajna režija Sonje Petrović i glumica bez premca Bojana Milanović imali su dostojnu podršku u glumačkom ansamblu, u tonskoj izvedbi, u svjetlosnim efektima koji su spojili svjetlost i tamu i pretvorili gledalište u mistično more koje diše jednim dahom.
Predstava „Pevanje i ćutanje Sofke Nikolić“ nije novinska priča ni muzej sjećanja, to je vrtlog duše, ponor tuge, sjekira za zaleđeno more ravnodušnosti u nama, to je eksplozija koja nas tjera da se zagledamo u sebe. I zemljotres koji nam dugo neće dati da se smirimo.