Ako su policajci vježbali 2006. borbu protiv Zijada, čemu danas ovoliko čuđenje što su obavještajci Hrvatske godinama poslije vrbovali državljane BiH za borbu protiv vlastite zemlje?

Piše: Vildana Selimbegović

Radnja se dešava u splitskoj luci: otet je autobus krcat američkim turistima riješenim da posjete Međugorje. Mlađahni otmičar, koji se odaziva na ime Zijad, tečnim BHS jezikom zahtijeva da mu se omogući najkraći prolaz do Bosne i Hercegovine! Dramu efikasnom akcijom okončavaju elitne postrojbe policije Republike Hrvatske: otmičar je savladan, taoci spašeni i nastavljaju svoj pohod Gospi.

Vjerovali ili ne, ovo je scenarij vježbe borbe protiv terorizma koju su prikazale televizijske stanice u Hrvatskoj početkom novembra 2006. godine! Ni tada, dakle, kao ni danas, nije bilo nikakve dvojbe kako naši susjedi zamišljaju terorizam i što je možda još važnije kako definiraju neprijatelje. Ako su policajci vježbali 2006. godine borbu protiv Zijada, čemu danas ovoliko čuđenje što su obavještajci Hrvatske godinama poslije vrbovali državljane BiH za borbu protiv vlastite zemlje? Moram priznati da nemam dvojbi kada je riječ o posljednjem istraživačkom pothvatu ekipe sa Žurnala i kolege Avde Avdića: objavljene dokumente hrvatskih policijskih postaja koje protjeruju radnike iz BiH, koji preko noći postaju nacionalna opasnost, niti jedna institucija susjedne nam zemlje nije demantirala. Niko, dakle, nije kazao zašto su se zavarivači i tesari, koji su zanoćili kao stranci sa stalnom dozvolom boravka u Hrvatskoj, budili kao prijetnje sigurnosti zemlji u kojoj su zarađivali hljeb. Niko još nije demantirao ni navode onih koji su Žurnalu svjedočili kako su odbili raditi za hrvatsku obavještajnu službu – SOA – da su baš zbog toga protjerani. Priča nije nimalo naivna, i tu se slažu mediji i u BiH i u Hrvatskoj, no tim prije bi vrijedilo čuti objašnjenja protjerivača.

Žurnalu pak objašnjenja ne manjka: tvrde da imaju dovoljan broj kako dokumenata tako i svjedočanstava o SOA-inim interesima na osnovu kojih su nedvojbeno zaključili da je cilj cijelog pothvata bio da rečena SOA obavještajno-kolegijalno pogura kolege iz OSABiH informacijom da se selefije/vehabije naoružavaju. Prije toga bi pogurali naoružanje do selefijsko/vehabijskih zajednica, a onda, kada bi ovdašnje sigurnosne agencije pohvatale selefije/vehabije na djelu, s rukama u sanducima oružja, niko više ne bi pitao je li SOA tako naivna, već bismo se svi bavili selefijsko/vehabijskim ambicijama da zarate u BiH. Treba li ikome objašnjavati protiv koga bi selefije/vehabije u BiH ratovale? Uostalom, da li bi iko i slušao objašnjenja?

Upravo zbog toga Dragan Mektić, ministar sigurnosti BiH, zvuči veoma siguran u sebe kada kaže da su ovdašnje sigurnosne agencije spriječile “brutalan pokušaj diskreditacije zemlje”, no usuđujem se ustvrditi da se upravo zbog toga čitava afera pokušava skrenuti na marginalne teme, čak do te mjere da pitanje svih pitanja postaje ko se s kim obračunava u HDZ-u Hrvatske. A šta je sa onima koji tvrde da su agenti SOA od njih tražili spiskove boraca Armije BiH koji su učestvovali u ratu? Da li to znači da su oni nepoželjni u Hrvatskoj? Ili da treba da se plaše za svoje živote ukoliko krenu ka Europskoj uniji u posjetu rodbini? Šta je sa iskazima svjedoka od koga je SOA tražila da se infiltrira u selefijsko/vehabijsku zajednicu? Hoće li njegovi roditelji također biti protjerani iz Hrvatske?

Hoće li se, uostalom, Tužiteljstvo BiH pozabaviti ovom temom iole ozbiljnije od recimo – afere iz 2010. godine, kada je Mijo Krešić, i tada kao i danas zamjenik ministra sigurnosti BiH i kadar HDZ-a BiH, poslao u Vijeće sigurnosti UN-a spisak od 45 organizacija iz BiH povezanih s terorizmom? Za spisak se vrlo brzo ispostavilo da je izmišljen, odnosno da je Krešić zloupotrijebio pečat Vijeća ministara, Krešić se pozivao na Tužiteljstvo BiH, a tadašnji glavni tužitelj Milorad Barašin to oštro demantirao.

Krešić je u epicentru i ove afere, pa devet godina kasnije bi valjda bio red da ga njegova prva rođaka, glavna tužiteljica Tužiteljstva BiH Gordana Tadić priupita za kontinuitet djelovanja protiv BiH. Umjesto njega, u Tužiteljstvo je prvo pozvan ministar Mektić, a u znak odmazde najavljena je i provjera diploma svih zaposlenih u Ministarstvu sigurnosti. Naivno, zar ne? Ako u Krešićevo domoljublje spram BiH glavna tužiteljica rođački ne sumnja, logično je zaključiti da još manje ima razloga da Tužiteljstvo Hrvatske preispita angažman svog generalnog konzula u našoj zemlji Ivana Bandića. Rečeni Bandić je, naime, svoje domoljublje dokazivao na teritoriji BiH još 1993. godine, kada je zapovijedao ko će biti pušten iz Heliodroma. Za one koji su zaboravili, Heliodrom je bio zloglasni logor namijenjen Bošnjacima u Hercegovini, jedan od onih zbog kojih je čuvena hrvatska šestorka u Haagu pravomoćno osuđena na više od 100 godina zatvora. S obzirom na to da se današnja zvanična Hrvatska, jednako kao i vrh ovdašnjeg HDZ-a šestorkom ratnih zločinaca zvanično ponosi, otkud meni pravo da vjerujem SOA koja danas – paušalno demantirajući cijelu aferu – brani svog konzula Bandića?

Pitanja je bezbroj, no odgovora će biti premalo. Iako je saborski zastupnik Bojan Glavašević upozorio da čitav slučaj zahtijeva promptnu provjeru jer su političke implikacije vrlo duboke (“Ako je tako, to znači da je RH poticala terorizam na području druge države”), Hrvatska će, braneći vlastite interese, čuvati svoje krešiće i bandiće, i smišljati nove akcije s prepoznatljivim neprijateljem. Uostalom, i predsjednici Hrvatske je neko morao dati (netačan) podatak o 10.000 terorista u BiH, pa nije bilo sankcija. Bosna i Hercegovina pak u svojim državnim i pravosudnim redovima ima dovoljno partijskih uzdanica koje će sve učiniti da zataškaju cijelu aferu, no jedno je sigurno: priča zaista nije nimalo naivna i zorno ilustrira stepen zainteresiranosti susjeda da se ova zemlja nastavi valjati u blatu. Ministarstvo sigurnosti BiH, SIPA i OSA, kojima je godinama posao da selefijsku/vehabijsku zajednicu budno motre, očito su uspjeli dobiti jednu bitku, ali pravi rat se kontinuirano vodi. Protiv BiH

 

(oslobodjenje.ba)