Egzodus pod okriljem oslobodilačkih ratova RS-a

Ono što je 16. marta obilježeno na Sokocu vješta je manipulacija životima i sudbinama stotina hiljada ljudi kojima politički akteri ni danas ne daju mira.

Piše: Aleksandar Brezar

Sredina je marta i opet je došlo vrijeme za manipuliranje pričom o sarajevskim Srbima: 16. marta na Sokocu, na vojničkom groblju Mali Zejtinlik, obilježena je 23. godišnjica od „egzodusa sarajevskih Srba“. Odgovornost za masovni odlazak srpskog stanovništva iz sarajevskih naselja po mirnoj reintegraciji, kako je dogovoreno Dejtonskim mirovnim sporazumom, oni koji su ga organizovali još uvijek ne preuzimaju. Štaviše, on se koristi za osnaživanje priče o Republici Srpskoj, onako kako to želi srpski etnonacionalni politički vrh, i za još pokoji spin. A da li imamo pravo govoriti o egzodusu? I dokle će se činjenice gurati u drugi plan?

Etimološki gledano, sama riječ egzodus dolazi iz grčke riječi exodos, koja znači put ili polazak. Međutim, kontekstualizirajmo: značenje riječi oslanja se na motiv iz Starog zavjeta, gdje se koristi za bijeg izraelita iz Egipta, koji su, predvođeni Mojsijem, pobjegli iz ropstva da se u Egipat više nikada ne vrate. I u grčkom teatru egzodus ima dramatično i tegobno značenje zadnje scene odlaska u tragedijama. Implikacije etiketiranja nečega egzodusom sasvim su jasne: u pitanju je sasvim sigurno bijeg zarad slobode i žive glave – od okrutnog tretmana, ropstva i smrti.

Planski odlazak

Odlazak ili emigracija velikog broja ljudi u tragičnim okolnostima, bez povratka, u slučaju sarajevskih Srba, ipak, bili su strateška i planska stvar. Zastrašivanje onim što bi povratnici reintegracijom sarajevskih naselja Vogošće, Ilidže i Grbavice, ali i Hadžića i Ilijaša uradili domicilnom srpskom stanovništvu dovelo je do toga da između 100 i 150 hiljada ljudi u odlasku, između ostalog, iskopavaju posmrtne ostatke najbližih i prenose ih sa sobom. Kako je još 2016. za portal Buka pisao Dragan Bursać, nije to bilo pretjerano teško „pod ogromnim pritiskom SDS-ove klike, propagandnom mantrom tadašnje Srpske televizije i psihofizičkim ucjenama na terenu“, gdje su pojedinci poput Momčila Krajišnika direktno pozivali Srbe da napuste Sarajevo. Egzodus o kojem se govori i koji se 2019. obilježava bio je SDS-ov sponzorirani bijeg od posljedica onoga što su srpski lideri dogovorili, a što je Slobodan Milošević uredno potpisao u Daytonu.

Ako ćemo, brate, pošteno, odgovorne za stotine hiljada uništenih sudbina, čiji se životi raspetljavaju na područjima od Pala preko Višegrada pa sve do susjedne Srbije, treba tražiti upravo među tim ljudima, a o tome se, opet, šuti. I tužno je i tragično gledati roditelje koji su tijela svoje djece prenijeli na neka druga groblja i sada im tamo odnose cvijeće. Kada se brojevi svedu na individualne sudbine, na pojedinačne odluke, onda možemo govoriti o teškim mukama − onih koji su otišli na nešto daleko gore, a koji su po svemu sudeći većina. Za vođstvo SDS-a reintegracija je bila prilika i da se, između ostalog, opljačkaju velike državne firme poput Pretisa i TAS-a, iz kojih su iznesene vrijedne mašine i alati, o čemu je svojevremeno pisao i Amer Kapetanović u sarajevskim Danima. Ovome, međutim, u herojskom narativu insistiranja na egzodusu tek nema mjesta.

Reintegracija Sarajeva u proljeće 1996. je došla i prošla, međutim, bezvlašća, anarhije i progona nije bilo. Tužno, ali istinito je da je etnonacionalna mješovitost Sarajeva nakon rata osiromašena. Od 133 hiljade Srba u Kantonu Sarajevo prema popisu iz 1991, na istom području po najnovijem popisu iz 2013. taj broj je sveden na 13 hiljada. Ovom broju, međutim, treba dodati i značajnu cifru onih koji dolaze raditi u Sarajevo, bilo u državnim institucijama ili, sve češće, u privatnim preduzećima. Ljudi, ipak, nisu ni broj ni cifra: u Sarajevo se poslije rata nije bilo nemoguće ni doseliti ni vratiti. Barijera, pravnih ili društvenih, nema; incidenti s etnonacionalnom pozadinom na nivou su praktično nepostojećih, što se ne može reći za druge krajeve BiH, a prije svega dijelove Republike Srpske.

Raniji oslobodilački ratovi Republike Srpske

Vratimo se, zato, daleko opasnijem dijelu spina o egzodusu sarajevskih Srba: ono što je 16. marta obilježeno na Sokocu vješta je manipulacija upravo životima i sudbinama stotina hiljada ljudi kojima politički akteri srpskog etnonacionalnog korpusa ni danas ne daju mira. Pored militarizacije, gdje se egzodus obilježava na vojničkom groblju „Mali Zejtinlik“, čime se povezivanjem s „velikim“ Zejtinlikom, grobljem stradalih boraca u Prvom svjetskom ratu, želi dati oreol herojskog, spin i manipuliranje činjenicama prisutni su i u političkom narativu. Tako je reporteru BHT1 za Dnevnik 1 15. marta gradonačelnik Istočnog Sarajeva Nenad Vuković u živom javljanju izjavio da se ovaj put sve obilježava „pod okriljem Odbora za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova RS-a“, što će nepažljivom gledaocu ili gledateljki insinuirati dvije stvari: da je RS nekim čudom učestvovala u ranijim ratovima bez obzira na to što nije ni postojala, te da je nekim još većim čudom protekli rat u BiH iz vizure RS-a najednom postao „oslobodilački“.

Nastranu to što je obaveza reportera javnog servisa bila upitati Vukovića šta se tačno misli pod tim i od koga se RS oslobađala, Vuković je nastavio polusvečarski zaključivši da su „sarajevski Srbi platili cijenu stvaranja Republike Srpske“. Ovakvo rekontekstualiziranje u žestokom je klinču sa službenom verzijom istorije, po kojoj je Republika Srpska (BiH) nastala još 1992. godine. Banaliziranjem stotina hiljada uništenih života pričom o plaćanju na odloženo ili „čekom na poček“, Vuković se samoinicijativno svrstao u aparatčike kojem je više stalo do fraza u javnom govoru nego do stvarne sudbine njegovih građana i građanki. Vukoviću će se oteti i sada već uvriježeno, a namjerno stvaranje razlike između Istočnog i „federalnog“ Sarajeva, podebljano „vrijednim radom gdje smo stvorili srpsko Sarajevo, Istočno Sarajevo, gdje danas opet imamo ugodan život“. Vuković niti jednom riječi nije spomenuo da je Sarajevo reintegrisano; niti mu se otelo iz usta da potrebe za stvaranjem „novijeg i ljepšeg“ Sarajeva nije bilo, već je svojom retorikom nastavio istu politiku onih koji su vlastiti narod raselili.

Nije se Vuković sjetio ni 30 hiljada sarajevskih Srba koji su sa svojim sugrađanima dijelili svu surovost četiri godine opsade, niti mu je palo na pamet da su se neki, možda, po reintegraciji vratili u svoje domove u sarajevskim opštinama koje su ostavljene opustošene i razorene do kosti. Ista se retorika mogla čuti i na RTRS-u i u riječima Milorada Dodika, koji je sve još dodatno označio kao „veličanstveno“, pritom ne trošeći ni sekunde na to kako i gdje žive oni koji su „veličanstveno“ otišli u zbjegovima, natovareni na kamione s posmrtnim ostacima najbližih. Priča o egzodusu jednih ne bi, također, smjela proći ni bez preuzimanja odgovornosti za egzodus drugih. Ali kako to uopšte očekivati, ako se sve svelo na ulogu žrtve bez razumijevanja, empatije i, prije svega, priznavanja vlastite uloge u svim događajima od 1992. naovamo.

BiH je, četvrt vijeka nakon rata, zemlja rasturenih i opustošenih života ne samo jedne generacije. Čitanjem ovakvih poruka između redova da se zaključiti da, ukoliko se nešto iz korijena ne promijeni, postoji ozbiljna prijetnja da će i buduće generacije vrlo lako biti žrtvovane zarad „veličanstvenosti“. I to od onih koji ih načelno predstavljaju i čije interese načelno brane. Zato i jesmo u situaciji da nam se pred očima upravo odvija egzodus u nešto drugačijem značenju: stotine hiljada mladih i sposobnih, naime, sami sebe oslobađaju – od nacionalizma, manipulacije, gladovanja i tavorenja – odlaskom u druge zemlje. Tom egzodusu neće se polagati cvijeće, niti će za njih biti organizovani „odbori za njegovanje“. O tom egzodusu uskoro neće imati ni ko da piše. Mora, ipak, ostati zabilježeno da su 23 godine poslije i za njega odgovorni isti ljudi koji su nas doveli tu gdje jesmo, kao i produžeci njihovih politika. Na čast i na obraz.

 

(analiziraj.ba)