Piše: Saud Grabčanović
Kraljica Elizabeta od Bosne, direktni potomak Kotromanića – bosanske vladarske dinastije, kao kraljica vladala je Ugarskom pune 34. godine! Nakon njene smrti punih 350 godina nijedna žena nije vladala ugarskim kraljevstvom sve do carice i kraljice Marije Terezije od Austrije iz dinastije Habzburga! Moderni istoričari kraljicu Elizabetu Kotromanić od Bosne opisuju kao vrlo tešku ženu (tipična tvrdoglava Bosanka), dok su je njeni savremenici smatrali vrlo uspješnim, ali i nemilosrdnim političarem koji nije prezao ni od likvidacije svojih protivnika. Ona je vrlo vješto znala koristiti političke spletke kako bi zaštitila interese svojih kćerki-nasljednica kraljevstava, Marije (nasljednice Ugarske) i Jadvige (nasljednice Poljske). (v. Peričić, 1971: 267, bilj. 126).
Nakon Elizabetine smrti i Žigmundovog krunisanja za kralja Ugarske i Hrvatske i njegovog vjenčanja sa Marijom, pobunjenici u Hrvatskoj i dalje ga nisu priznavali za hrvatskog kralja. Ovo su događaji koji se u hrvatskoj istoriografiji nazivaju „Protudvorski pokret“. Tu se radi o pobuni većinski slavonskih velikaša, priora ivanovaca u samostanu Vrana, Ivana od Paližne i slavonskog bana Stjepana Lackovića. Oni su na opštem saboru hrvatskog plemstva odlučili da na ugarsko-hrvatsko prijestolje pozovu Ladislava Napuljskog, sina ubijenog Karla III Dračkog. Uz pobunjenike i Ladislava je pristao i bosanski kralj Tvrtko I, no, nakon Tvrtkove i Paližnine smrti 1391. Godine, tzv. „Protudvorski pokret“ je oslabio. Vranski prior bio je poglavar ivanovaca u ugarskoj provinciji, a koju su zajedno činile Hrvatska i Ugarska. (Funkcija priora,Kos1971: 227–237. O posjedima ivanovaca v. Marković).
U to vrijeme su se intenzivirali upadi turske vojske u Ugarsku i Bosnu, pa se Žigmund okrenuo ratu sa Osmanlijama. Međutim, udruženi evropski krstaši, predvođeni ugarskom vojskom pod komandom cara Svetog Rimskog Carstva i kralja Ugarske Žigmunda, kod Nikopolja 23. septembra 1396. godine doživjeli su katastrofalan poraz u bitci sa Turcima, koje je predvodio sultan Bajazit I, i njihovim srpskim saveznicima. Sam Žigmund je u toj bitci jedva živu glavu spasio bjekstvom sa bojnog polja pred srpskim konjanicima, koje je predvodio Bajazitov šurak i vazal, kasniji srpski despot, Stefan Lazarević. “U Bajazitovoj vojsci, među njegovim vazalima, u bitki je sudjelovalo i oko 5 000 Srba na čelu sa Stevanom Lazarevićem. Među njima je bilo više od 500 oklopljenih konjanika-vitezova.” (Pavičić, Slavko. 2009. Hrvatska vojna i ratna povijest. Sveučilišna knjižnica u Splitu. Split. str. 397 ).
Nakon tog Žigmundovog poraza, „Protudvorski pokret“ protiv njega i njegove vlasti se ponovo pojavio na sceni. Zbog toga se car i kralj Žigmund odlučio na konačni obračun sa pobunjenicima u ugarskom kraljevstvu. Godine 1397. Žigmund, tada car Svetog Rimskog Carstva, sazvao je sabor hrvatskog plemstva u Križevcima (tzv. „krvavi sabor križevački”) na kojem je pogubio bana Stjepana Lackovića i mnogo njegovih pristalica, sve one koji su podržavali Ladislava Napuljskog za ugarskog kralja. Tako je neposredne organizatore otmice i ubistva kraljice majke Elizabete Kotromanić stigla zaslužena kazna! Međutim, sa ovim pogubljenjima u Križevcima pobuna protiv Žigmunda nije bila gotova, središte te pobune je prebačeno u Bosnu. Podržan od pobunjenika iz Dalmacije i Bosne, 1403. godine Ladislav Napuljski se okrunio za novog ugarsko-hrvatskog kralja i tako postao Žigmundov rival. (O dinastičkim borbama,Šišić, 1916: 119–126.).
Sredivši situaciju u Ugarskoj car i kralj Žigmund se okrenuo ka kraljevini Bosni u kojoj je tada vladao kralj Tvrtko II. Godine 1408. car Žigmund je pokrenuo krstaški rat protiv Bosne pod izgovorom borbe protiv „heretika“. Sukobi sa bosanskom vojskom su trajali sve do presudne bitke kod Dobora u septembru 1408. godine, kada je ugarska vojska odnijela odlučujuću pobjedu. U toj bitci je Žigmund zarobio oko 170 bosanskih velikaša i sve ih nakon toga obezglavio. Nakon poraza bosanske vojske kod Dobora Ladislav Napuljski je uvidio da je pobuni u Hrvatskoj i Ugarskoj, kojoj on stajao na čelu, došao kraj. Zato se on 1409. Godine, u tzv. „prodaji Dalmacije“, odrekao svih svojih kraljevskih prava na Dalmaciju u korist Mletačke Republike. Ovim Ladislavovim aktom je tzv.“Protudvorski pokret“ u Ugarskoj doživio svoj konačni slom i kraj, a Žigmund je tako postao konačnim pobjednikom. (Mályusz, 66–67, dokument 10; usp.Gračanin 2011: 244)