Često nas susjedi pitaju zašto ne izgradimo bazen u vrtu svoje kuće na otoku, iako je od mora udaljena samo dvadesetak metara. Onda se mi pogledamo, pa nešto mrmljamo, kao da se ispričavamo, nije nam do vražjeg bazena, a osim toga i najvažnije – na mjestu nesuđene bare nalazi se jedan važan član naše obitelji, voljena Issa, labradorica to jest, pokopana tamo gdje je najradije voljela biti. I na čiji mali grob sjedamo, pa se prisjećamo…

Piše: Heni ERCEG 

Suprug prerano preminule poznate glumice odlučio je kremirati svoju Miru, pa pepeo rasuti po mjestima koja je najviše voljela, ja sam tako dobila malo njenog praha i rasula ga u uvali na otoku u kojoj smo zajedno plivale. Tako je Mira ostala sa mnom zauvijek i mogu s njom „razgovarati“ prilikom svakog plivanja u uvali.

Razni su eto načini da nam voljena bića budu blizu, makar ih više nema, i sigurno je strašno bolno ne znati gdje su nestali očevi, muževi, djeca… upravo ono što se događa tolikim porodicama na području bivše države koje i 30 godina od završetka ovdašnjih ratova još uvijek tragaju za tijelima svojih ubijenih članova. U Hrvatskoj se tako još ne zna gdje su zatrpani brojni smaknuti srpski civili, ne zna se gdje su sve ukopani kosovski Albanci koje je srpska vojska bacale u tolike jame, poput starog otpada, a na najvećem stratištu, u BiH, traga se za čak sedam i pol tisuća ubijenih Bošnjaka, mahom stradalih u Srebrenici, pa potom premještanih ovamo-onamo, kako bi zločinci zatrli tragove svojih zlodjela. Sedam i pol hiljada nestalih. I nemir tolikih porodica. A kada se neko grobište i otkrije, uz pomoć svjedoka, nikada priznanjem ubojica, identifikacija je mukotrpna i dugotrajna jer se u istim jamama nalaze bešćutno izmiješane kosti raznih žrtava.

Genocid u Srebrenici predstavlja zlokobnu suštinu ondašnjeg srpskog režima, uporno negiranje zločina dio je iste stare priče, a onda kao duh iz boce izleti saznanje o nastavku, o živom preziru prema žrtvama te mračne politike, izleti iz jedne kamene fontane, izgrađene u dvorištu uglednog ljekara u Brčkom, na sjeveru Bosne. Pod kojom su zakopane kosti, najvjerojatnije žrtve pokolja u Srebrenici. Gospodin doktor te je kosti „dobio“, kao poklon, još 1997., pa ih pet godina nakon „upotrebe“ zakopao u dvorištu svoje kuće, a preko njih zazidao fontanu. Iz koje štrca voda, na radost ortopeda Nebojše Mraovića koji ništa sporno ne vidi u svom morbidnom činu, niti se ikada sjetio one razdiruće tuge porodice koja decenijama traga upravo za ostacima tijela ispod njegove fontane. Njegove obrane, nakon prijave, rušenja fontane i pronalaženja kostiju, ne bi se postidjeli ni oni fini doktori iz Trećeg Reicha koji su također u ime „unapređenja znanosti“ sakatili svoje žrtve „niže“ rase i nacionalnosti.

Ništa sporno naime ne vidi gospon doktor u svom perverznom činu, jer da je kosti koristio u bolnici, za „planiranje operacija“, te da su „valjale stotinama ljudi“, ne objašnjavajući način na koji je koristio kosti, niti kako je do njih došao. A radi se o namjernom skrivanju posmrtnih ostataka žrtve rata u BiH, o bolesnoj upotrebi nečijih kostiju za „planiranje operacija“.

Da, brojne su takve „planirane operacije“ od strane srpskih hordi prije tri desetljeća napunile tolike jame ubijenim Bošnjacima, slične su „planirane operacije“ života koštale srpske civile u Hrvatskoj, iste su „operacije“ planirane i za smanjenje broja Bošnjaka u dijelovima BiH pod kontrolom hrvatskih ili srpskih vojnih jedinica. Nakon zločina tijela su prebacivana iz jedne u drugu grobnicu – takav je bio slučaj s ubijenim srpskim civilima u Paulin Dvoru u Hrvatskoj – a obiteljima koje u Bosni mukotrpno tragaju za očevima i sinovima razni posrednici traže 500 eura po osobi da otkriju lokaciju na kojoj se nalaze tijela. Posmrtni ostaci ispod fontane otkriveni su pak zahvaljujući svjedoku koji je Tužilaštvu u Brčkom dao točnu lokaciju, u protivnom ne bi nikada bili pronađeni, a fontana bi i dalje štrcala vodu. Direktno s kostiju žrtve umlaćene vrlo vjerojatno u srebreničkom genocidu.

Svakako, podzemni život ovih krajeva, Bosne naročito, najbolje svjedoči o razmjerima neljudskosti, čak i u čovjeka koji je položio takozvanu Hipokratovu zakletvu, bosansko je tlo i danas puno ostataka u mračno doba srpske hegemonije pobijenih Bošnjaka. Nalaze ih tako na privatnim parcelama, u bunarima i septičkim jamama, u dvorištima zgrada, unutar kuća… ali ovo je prvi put da je netko donio tijelo s druge lokacije na svoje imanje, e kako bi ga koristio za „planiranje operacija“. To sve mimo onih 8.000 pobijenih u Srebrenici, a čija su tijela nakon rata pronađena u više od 80 masovnih grobnica širom Podrinja.

Doktor Mraović međutim ne razumije optužbu koja ga tereti, ne otkriva od kuda mu tijelo pod fontanom, iako je za krivično djelo skrivanja tijela predviđena zatvorska kazna. Valja se stoga sjetiti stiha velikog sarajevskog pjesnika, nedavno preminulog Marka Vešovića, a koji je na grob svoje supruge odlazio svakog božjeg dana: „Uzaludnost uvijek stiže pola sata prije mene.“ Jest, uzaludno je. I baš uzaludnosti usprkos lakše je znati gdje su oni koje volimo.

(autonomija.info)