Visoki predstavnik je postao imun na ratnohuškačku retoriku, politiku etnonacionalnih podjela i sve prisutniju diktaturu populizma.
Piše: Zekerijah Smajić
Pitanje je dana kada će Evropska komisija dostaviti pismene odgovore evropskom izvjestiocu za Bosnu i Hercegovinu Cristianu Dan Predi na tri krucijalna pitanja kakva do sada niko nikada nije postavio u Briselu.
“Da li je Komisija svjesna čestih slučajeva poricanja genocida i veličanja ratnih zločinaca u Republici Srpskoj? Što će učiniti da ih zaustavi? Te, kakav je efekat takvih aktivnosti na evropski put Bosne i Hercegovine?”
Logična pitanja, rumunski poslanik u Evropskom parlamentu s izvanrednim senzibilitetom za zbivanja u BiH, postavio je prije mjesec dana, 16. aprila. Po pravilima unutarevropske korespondencije Komisija je obavezna na svaki službeni upit odgovoriti u roku od šest sedmica. Biće vrlo zanimljivo za koji dan saznati šta Evropska komisija misli o ovim bolnim temama. I šta smjera učiniti.
U obrazloženju svojih zahtjeva najvišoj izvršnoj vlasti EU Dan Preda podsjeća da je 20. marta ove godine Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove (IRMCT) Radovana Karadžića osudio na doživotnu kaznu zatvora za genocid i zločine protiv čovječnosti u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 1992. do 1995. godine. “Međutim, vlasti iz političkog entiteta Republike Srpske i dalje negiraju genocid i veličaju osuđenog ratnog zločinca Karadžića… Njega se u tom entitetu i dalje tretira kao heroja, dodjeljuju mu se medalje, a i jedan studentski dom je nazvan po njegovom imenu“, pojašnjava Dan Preda.
On podsjeća Komisiju da je Evropski parlament u više navrata „nedvosmisleno osudio genocid u Srebrenici na najsnažniji mogući način i odbacio bilo kakvo poricanje, relativizaciju ili pogrešno tumačenje najtežih zločina”. Zaključuje da „postupci vlasti Republike Srpske štete sjećanju žrtava i izgledima za pomirenje u Bosni i Hercegovini“.
Medijator bez ovlaštenja
Dok se u uredima Evropske komisije za Bosnu i Hercegovinu smišljaju pismeni odgovori na tri važna pitanja za budućnost zemlje i istinsko pomirenje svih naroda, na više različitih nivoa u Briselu se istovremeno šuška o bonskim ovlaštenjima Visokog predstavnika kojima je autoritet OHR-a dodatno ojačan ministarskom konferencijom Vijeća za implementaciju mira (PIC) u Bonu 1997. godine. Skoro 14 godina kasnije, sredinom 2005., takve ovlasti su anulirane na prijedlog Venecijanske komisije. Prednost je data konceptu „odgovornosti lokalnih zvaničnika i građana Bosne i Hercegovine za mirovni proces i za rješavanje problema s kojima se suočava ova zemlja“.
Ni tada ni kasnije, međutim, OHR nije oslobođen ključnog zadatka, „da osigura da domaće institucije budu efikasne i odgovorne, te da u zemlji bude uspostavljena puna vladavina prava kao početna tačka i ključni uslov za napredak u svim drugim oblastima reforme“. Tako i dan-danas piše na službenoj stranici OHR-a u sekciji „Mandat OHR-a“.
Uprkos tome, autoritet Visokog predstavnika je s protokom vremena postao nevidljiv, nekadašnja vrhovna vlast se pretvorila u mlitavog medijatora bez ovlaštenja. Visoki predstavnik je postao imun na ratnohuškačku retoriku, politiku etnonacionalnih podjela i sve prisutniju diktaturu populizma u kojoj ne rijetko i sam sudjeluje zaboravljajući na vlastitu obavezu „afirmiranja i provedbe svih civilnih aspekata Mirovnog sporazuma“.
Da li se glavni igrači konačno bude?
Neke „nove vibracije“ prema BiH doista postoje. Koliko su jake, uštimane i iskrene tek će se vidjeti. Davno zaboravljena bonska ovlaštenja Visokog predstavnika u BiH postala su tema u briselskim diplomatskim krugovima, stručnim tijelima Evropske komisije i među sve većim brojem najuticajnijih parlamentaraca i veterana u Evropskom parlamentu.
Među američkim, njemačkim, francuskim, nizozemskim, švedskim… diplomatama pri Evropskoj uniji, pažnja je trenutno usmjerena ka „hladnoratovskim blokovskim tenzijama i njihovim refleksijama na BiH“ koje bi se mogle izroditi „u vrlo ozbiljnu eskalaciju i nove sukobe“. Jedan od američkih diplomata u Briselu smatra da bi EU trebala predvoditi operaciju reaktiviranja bonskih ovlaštenja OHR-a imajući u vidu njenu zainteresiranost za ubrzavanje procesa evropske integracije Bosne i Hercegovine“. Isti sagovornik smatra da je marginalizacija bonskih ovlasti prije skoro 14 godina izvršena dobronamjerno, ali da rastuće napetosti u zemlji potvrđuju da je takva odluka bila preuranjena.
I sam evropski izvjestilac za BiH Cristian Dan Preda se u posljednje vrijeme, makar i na marginama, nije libio doticati bonskih ovlasti. Spominjao ih je i početkom januara tokom posjete Sarajevu kao i u posljednjem godišnjem izvještaju o napretku BiH na putu evropskih integracija.
Upitna Inzkova odlučna neodlučnost
Nakon što je 8. maja izvijestio Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda o stanju u BiH u proteklih pola godine, i sam Visoki predstavnik Valentin Inzko je potvrdio da u „međunarodnoj zajednici u zadnje vrijeme ima određenog preusmjeravanja“ i da se „politička klima mijenja“ kada je riječ o Bosni i Hercegovini. U povodu najnovijih Dodikovih izjava po kojima je ukidanje Vojske RS-a i formiranje Oružanih snaga BiH (uz saglasnost i tadašnjih vlasti ovog entiteta) „bila greška“, čelnik OHR-a je pojasnio da se „o bonskim ovlastima na međunarodnom nivou nije govorilo godinama, ali da to u posljednje vrijeme postaje tema“.
„To znači da se sada nešto dogodilo. Ovoga se puta o bonskim ovlastima u Njujorku govorilo više nego ikada, iako i dalje postoje nesporazumi oko toga“, izjavio je Inzko nakon tradicionalnog polugodišnjeg raportiranja Vijeću sigurnosti. Ostaje međutim upitna njegova odlučna neodlučnost. „Danas ne mislim koristiti bonska ovlaštenja, ali ćemo vidjeti šta donosi novi dan”, poručio je Inzko putem medija.
Naravno, munjevito i s tipičnom ohološću, reagirao je Milorad Dodik prepoznavajući se u Inzkovoj besjedi. Uspaljeni predsjedavajući Predsjedništva BiH je uzvratio visokom predstavniku da „sva svoja bonska ovlaštenja okači mačku o rep“. I još zasolio djetinjastim provokacijama u stilu: čik me smijeni ako možeš?
No, kao i uvijek kada shvati da je nadmašio i samoga sebe u skretanju pažnje bh. javnosti s ključnih tema i svakodnevnih problema građana kao što su ovih dana katastrofalne poplave, Dodiku se ukažu evropske integracije. Tako i sada.
Populizam bez granica
Nakon najnovije blamaže o vojnim uniformama Dodik se populistički okomio na Visokog predstavnika, na njegovo ‘lezilebarenje’ i njegove „ukupne prihode koji se nakupe i na 40.000 eura mjesečno“. Domaće političke partnere i narode je pozvao da se „otarase psihoze“ i da svi zajedno „pokušamo uraditi sve kako bi BiH što prije dobila pozitivno mišljenje Evropske komisije, da pokušamo doći do kandidatskog statusa i da se fokusiramo na izvore finansiranja razvojnih projekata“.
Dok se antidemokrata retorički drži demokratije i evropskih standarda kojima bi, primijene li se, i samoga sebe dokinuo, ni drugim stranačkim maherima, međunarodnim predstavnicima i diplomatama u Sarajevu nije teško uživati u skretanju pažnje javnosti s ključnih problema podržavajući tako svjesno ili nesvjesno beskonačnost diktature populizma iz svih stranačkih redova.
Poznato je da su politika i populizam Sijamski blizanci. Politike nema bez populizma. Ali i svaka diktatura ima svoje žrtve: nema nikakve dileme da Milorad Dodik u ulozi predsjedavajućeg Predsjedništva države bezobzirno potkopava sve karike bh. zajedništva, da izvrće stvarnost u iluziju, da nerazumnim senzacionalizmom vrijeđa zdravi ljudski razum.
Zdravom razumu je međutim teško razumjeti i drugog člana istog državnog organa, Željka Komšića, koji iz klasičnih populističkih nagona podnosi krivičnu prijavu protiv trenutnog predsjedavajućeg državnog Predsjedništva, te najavljuje i novo krivično gonjenje Dodika zaboravljajući da u državi na čijem je čelu postoje tužilaštva.
Kako Komšić zamišlja nastavak zajedničkog rada i funkcioniranje najvišeg organa u državi u koju se, za razliku od Dodika zaklinje, teško je odgonetnuti. Nije međutim teško shvatiti da ovako posvađani ni jedan ni drugi ne mogu biti konstruktivni šefovi države, niti mogu biti u cijelosti posvećeni državničkim funkcijama za koje su plaćeni. Obojica su notorni populisti.
Zašto je diktatura populizma opasna?
Populizam i sitnosopstvenički interesi lidera Stranke demokratske akcije, Bakira Izetbegovića, također nemaju granice. Višegodišnja varakanja sa hoću-neću-hoću lidera Saveza za bolju budućnost Fahrudina Radončića za političkog saveznika traju godinama. Posljednjih su dana prevršila svaku mjeru. Da li će Radončić biti ministar sigurnosti ili neće za Izetbegovića je važnije od na primjer svih tragičnih posljedica još jednih katasrofalnih poplava!
Ne zaostaje ni najperfidniji među političarima, šampion u lošim prognozama i lider Hrvatske demokratske zajednice Dragan Čović. Sa sličnom nacionalnopolitičkom zaleđinom kakvu ima Dodik, Čović već 20 godina zavodi mase retorikom o procvatu zemlje i blistavim uspjesima evropskih integracija. Ne odriče se, međutim, ratnih tekovina Herceg-Bosne, ne prihvata kompromise i ne pušta upravljanje resorima od kojih ima najviše koristi. Trezor i Ministarstvo pravde, odnosno pare i osobna pravna sigurnost su možda i glavni razlozi zbog kojih se ovaj politički veteran i bavi politikom!
Populističkim izjavama i fabrikovanjem predstava za „svoj narod“ anuliraju se efekti dnevnih vijesti o lošoj stvarnosti: o neefikasnosti državnih institucija, o nesposobnosti za uspostavu izvršne vlasti, o stranputicama ka EU/NATO-u, o neimaštini sve većeg broja građana, o egzodusu mladih, o lošim rezultatima reformi, o katastrofalnom pravosuđu, o neriješenim imovinskim i graničnim odnosima sa Hrvatskom, o ponovnim jezivim poplavama…
Diktatura domaćeg populizma također veže ruke čak i onima u Evropskoj uniji koji bi se napokon ozbiljnije potrudili oko Bosne i Hercegovine. Cristian Dan Preda je samo jedan među takvima. Sve dok etnička ostrašćenost, pohota za vlašću i sebičnost domaćih političara budu ispred naroda i države, a narodi budu drijemali uz uspavanke svojih nacionalnih lidera, međunarodni akteri će, vadeći se na demokratiju, imati formalno opravdanje za vlastiti nerad.
(Izvor: Al Jazeera)