Pravo na pravdu Milana Tegeltije

Kada je, onomad, studentski dom na Palama, krstio imenom Radovana Karadžića, Milorad Dodik se nije ni osvrnuo na vapaje žrtava serije ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, sve ono što piše u pravomoćnoj sudskoj presudi ratnom zločincu po kome dom nosi ime. Od vitezova hrvatskog naroda, one šestoročlane bande ratnih zločinaca koji su također pravomoćno osuđeni pred Međunarodnim sudom pravde, danas se sustavno prave heroji, a od Slobodana Praljka, koji se otrovao u sudnici, domalo svetac. Oni koji iole pamte sjetit će se i međunarodnog (pravosudnog) skandala koji smo gledali u domaćoj režiji u vrijeme 20. godišnjice obilježavanja genocida u Srebrenici: Naser Orić, komandant u Armiji BiH, zadržan je po potjernici koju je susjedna Srbija raspisala preko Interpola u Švicarskoj, a nakon što je deportiran na Sarajevski aerodrom priveden je – sve s policijskom pratnjom – u zgradu Tužiteljstva BiH iz koga je jedva pola sata kasnije išetao likujući što mu je ograničen pristup u dva kantona. Orić je kasnije oslobođen, svjedoka optužbe ili nije bilo ili im je izblijedjelo sjećanje, a onaj isti Dodik, što je nekad zagovarao odgovornost Karadžića i pred Srbima i pred svijetom zbog ratnih zločina, a danas maše njegovim imenom kao svijetlom zastavom svoje partije, osuo je drvlje i kamenje po pravosuđu Bosne i Hercegovine tvrdeći da je političko. Pod Dodikovom dirigentskom palicom RTRS je iz noći u noć sustavno napadao jednu po jednu državnu pravosudnu instituciju.

Sve pobrojano, a odabrani su najdrastičniji primjeri, dogodilo se pod ingerencijom i paskom današnjeg sastava Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH sa predsjednikom Milanom Tegeltijom na čelu​. Vjerovali ili ne, danas je najveći branitelj Tegeltijinog prava na potkivanje upravo predsjedatelj državnog Predsjedništva Milorad Dodik. Vjerovali ili ne, u Tegeltijinom stroju branitelja je i najomiljenija sutkinja HDZ-a Ružica Jukić. Vjerovali ili ne, Milan Tegeltija se brani zaposlenjem na predsjedničkoj funkciji VSTV-a, zbog čega – i to smo saznali – ne podliježe Zakonu o VSTV-u. Vjerovali ili ne, Milan Tegeltija danas se poziva na pravo na pravedan postupak, ne hajući što je svojom spremnošću da se umiješa u rad sarajevskog Kantonalnog tužiteljstva, a uz to još i bude potkovan, direktno ugrozio neko tuđe pravo i na pravdu i na pravedan postupak. Nevjerovatno ali istinito, onaj Dodikov privatni javni servis, onaj dakle RTRS ispod čijih skuta narastaju partijski kadrovi SNSD-a, ovih dana sustavno brani Tegeltiju dokazujući krivicu Nermina Aleševića, krajiškog biznismena koji je snimio i Tegeltiju i kuma mu i inspektora SIPA i vlastito brojanje novca za potkivanje – dokazujući kako je čitav sastanak organiziran u Banjaluci, jednako kao i Pandžino uzimanje novca od Aleševića, svjetska zavjera protiv Srba i Republike Srpske. Tegeltija je po scenariju RTRS-a žrtva mračnih američkih i inih sila koje vrebaju predsjednika VSTV-a na druženjima s kumom, a sve da mu podvale inspektora SIPA koji će za njega tobože uzeti izbrojani novac: krunski dokaz ove nebulozne konstrukcije je nedostatak snimka da Tegeltija od Pandže uzima pare!

Afera Potkivanje tako se uspjela vinuti u vrhove domaćeg političkog blata, debelo pogurana nespremnošću međunarodnih zvaničnika da se suoče s problemom. Kojem su i sami kumovali, reformišući bosanskohercegovačko pravosuđe po političkim i to ne dvostrukim, već trostrukim aršinima. Rezultat takvih reformi, polovičnih rješenja i pogađanja sa politikama upravo je VSTV zakićen Milanom Tegeltijom i ostalom ekipom, što zaposlenom što odabranom. Međunarodni reformatori su saučesnici u stvaranju neefikasnog, podmitljivog i bahatog pravosudnog aparata ove zemlje u kojoj je nedvojbeno kažnjiva krađa vreće drva, ali su zato korupcija, kriminal i različito potkivanje nedodirljivi instituti predodređeni za odabrane. Da je tako, svjedoče i nesrazmjerno blage reakcije najvećih finansijera nezavisnosti ovdašnjeg pravosuđa, ona saopćenja koja vrve zabrinutošću i pozivima da se istraga provede do kraja. Zar smo već zaboravili da su još i veću zabrinutost i više poziva da se istraga privede kraju čuli i u slučaju ubistva Davida Dragičevića? Gdje je zapela ta istraga? I gdje se izgubila zabrinutost?

No, upravo zato imamo i današnji apsurd: u Tužiteljstvu BiH još nema naznaka za imunitet Nermina Aleševića, što znači da su realne šanse da Alešević odgovara za davanje mita, a Pandža i Tegeltija nastave svoj uhodani posao potkivanja uz pravosudni blagoslov! Taj i takav Tegeltija koji nam se svima ruga svojim zahtjevima za pravom na pravdu, zapravo brani svoje stečene navike i pravo na potkivanje. Zar nam Pandža na snimku ne govori da Milan rijetko pristaje na takve sastanke? Zar nam to ne potvrđuje da sastanak nije prvi put organiziran u Pandžinoj režiji? Zar onda nije logično pitanje koliko su puta Milan i kum sjedili dok je Pandža brojao pare? I još logičnije: koliko Pandža ima Tegeltija? A koliko kumova? Pa onda: ako su članovi VSTV-a toliko spremni stati uz svoga predsjednika, šta to govori o njima? Pitanja se daju nizati sve do one čuvene nulte tačke korupcije u BiH, na koju je svojevremeno ukazao još aktuelni ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić, prozivajući Tužiteljstvo zbog isto toliko – dakle, nula – dobijenih presuda za korupciju. Reakcija Tužiteljstva je bila promptna – počeo je progon Mektića. Upravo takvo Tužiteljstvo ima punu podršku VSTV-a. Sud BiH još uvijek odolijeva, nastojeći da svojim angažmanom sanira i one slučajeve za koje nema drugog imena do politički progon neistomišljenika. Sve dok je tako, ima nade. Zato bi bilo jako važno da afera Potkivanje konačno završi otkivanjem pravosuđa iz ralja politike. Pa šta košta da košta. Zbog prava na pravdu i jednakost svih pred zakonom, a ne samo Milana, izabranih političara i njihove klijentele za potkivanje. Ali i zbog konačne šanse ovoj zemlji da krene naprijed. Da se ne zavaravamo – i ratni zločin(c)i i lopovi i kriminalci, jednako kao i političke perjanice uživaju blagodeti potkovanog pravosuđa. I imaju interesa da čuvaju Tegeltiju. Kad zatreba i teorijama zavjere.