Vidjećeš jednom u snu put koji vodi kući
Sjetiće se kosti šapata mesa i krvi
I mejt na tabutu svoje će se bolesti sjetiti
Vidjećeš vjetar koji sjenke po zemlji valja
I zbunjenu šumu kroz koju drveće
Sopstvene korake prebrojava
Sa neba bijela džamija svoj lik prostrijeće po zemlji
Uspraviće se prostor u dubinama bića
U njegovoj ruci sazreće stoljeća kao jabuke
Uporna noć poduprijeće leđima
Ruševni dvorac od snova
U njemu će neznano otkud
Zazvoniti riječi zaboravljene
Riječi od svjetlosti
Tama će se u njima istopiti kao snijeg u oku
Osjetićeš toplinu zemlje i zagrljaj trava
A kamenje starije od neba zagrliće tvoju sjenku
Vidjećeš tada u snu kuću u kojoj si se rodio
I u kojoj se svi tvoji putevi završavaju
Jusuf Trbić