Piše: Saud Grabčanović

Nastanak bosanskog i bijeljinskog begovata i njihovih posjeda

a.) Nastanak nasljednog begovata u Osmanskom carstvu i Bosanskom   ejaletu

U prvoj fazi razvoja feudalizma u Osmanskom carstvu, koji nam je danas poznat kao „Timarski spahiluk, u Bosanskom ejaletu do početka 17. stoljeća, a u ostalim dijelovima Carstva do kraja tog vijeka, svi veliki zemljišni posjedi bili su sultanovo vlasništvo i on ih je dodjeljivao na uživanje svojim velikašima koji su se istakli u ratovima. Međutim, ti zemljišni posjedi su i dalje trajno ostajali sultanovo vlasništvo (erazi-mirije), a spahije (zaimi, begovi i age) su samo ubirale godišnje prihode od te zemlje, dok ti njihovi posjedi nisu bili nasljedni, to jest – djeca tih spahija ih nisu mogla naslijediti! U skladu s tim, oni nisu nasljeđivali ni titule od svojih roditelja. Nakon smrti bega ili zaima, ili ako bi ovi pali u sultanovu nemilost, njihovi posjedi su ponovo pripadali sultanu, a on ih je po svom nahođenju ponovo dodjeljivao svojim novim spahijama. Djeca umrlog spahije, da bi i oni postali begovi ili age, morala su se boriti u ratovima i u njima se istaknuti, ako su željeli dobiti od sultana titule i posjede! Na osnovu ovoga se da zaključiti da u to vrijeme u Osmanskom carstvu uopšte nije postojala feudalna aristokratija evropskog tipa, nego su postojali samo zaslužni ratnici koje je sultan nagrađivao  gospodarenjem nad njegovim posjedima i  uživanjem prihoda od njih. Ovo je za nagrađene spahije, u stvari, predstavljalo jedan oblik plate ili nagrade od sultana. Među nagrađenim ratnicima je u to vrijeme bilo i dosta kršćana koji su se borili na osmanskoj strani. Tadašnje osmanske spahije su po mnogo čemu podsjećale na evropske feudalce- vitezove. Spahije su ratovale kao oklopljeni konjanici, dobijale su titule od sultana i držale su pod kontrolom određene zemljišne posjede. Ipak, postojala je jedna ključna razlika. Spahije nikad nisu mogle prisvojiti zemlju dobijenu od sultana na uživanje, nisu je mogle ostaviti u nasljedstvo djeci i mogle su izgubiti kontrolu nad njom po volji sultana u svakom trenutku, što je predstavljalo veliku razliku u odnosu na lenske kršćanske evropske feudalace toga vremena. U poznoj fazi razvoja feudalizma u Osmanskom carstvu, otprilike od kraja 17. stoljeća, ovaj se  sistem promijenio i to najprije u Bosanskom ejaletu. U tom periodu su sultani uveli i dozvolili praksu nasljeđivanje zemljišnih posjeda od strane potomaka osmanskih spahija. Taj novi oblik osmanskog feudalnog poretka naziva se „odžakluk sistem“ ili „čitlučenje“. Međutim, formalno-pravno, sultan je i dalje ostao „glavnim“ vlasnikom tih posjeda, te ih je u slučaju neposluha ili izdaje mogao oduzeti od svojih neposlušnih spahija.Tek od nastanka „odžakluk sistema“ može se  govoriti o begovatu kakvog poznajemo iz naše istorije i o nastanku poznatih begovskih familija i nasljednog begovata u Osmanskom carstvu i Bosanskom ejaletu, a time i u Semberiji. Na ovaj način je stvorena osmanska feudalna aristokratija, čega ranije u Osmanskom carstvu uopšte nije bilo. U tom periodu su u Bosni i Hercegovini nastale sve begovske porodice i klanovi koje danas poznajemo. Što se tiče oblika vlasništva u doba postojanja Osmanskog carstva i osmanskog feudalizma, u tom Carstvu su paralelno postojale dvije vrste vlasništva nad svom obradivom zemljom i nad svim šumskim kompleksima. Prvi oblik vlasništva je bilo državno ili tačnije sultanovo vlasništvo, koje su praktično činili svi veliki zemljišni i šumski posjedi u Carstvu, dok je drugi oblik vlasništva  predstavljalo privatno vlasništvo koje se  odnosilo na sitne posjede koji su bili vlasništvo običnih građana-muslimana. U Osmanskom carstvu se državno ili sultanovo vlasništvo nazivalo erazi-mirije, dok se  sitna privatna svojina nazivala mulk ili erazi memluke. Do 17. vijeka je skoro 90% zemljišnih posjeda u Carstvu spadalo u tzv. mirijsku zemlju, to jest državnu, odnosno sultanovu imovinu. Na drugoj strani, po šerijatskim propisima, „mulk“ je bio osnovna  privatna svojina propisana i garantovana od strane sultana svim muslimanskim stanovnicima Osmanskog carstva, sa potpuno neograničenim pravom raspolaganja od strane vlasnika. Mulkom je bila obuhvaćena kuća sa okućnicom, baščom veličine pola dunuma (mulk sa zemljom je u Bosni obično nazivan milać ili milćevina) . Prava svih posjednika mulka su bila : neograničeno pravo raspolaganja tim posjedom, pravo prodaje i pravo nasljeđivanja. Sa erazi-mirije svojinom je raspolagao lično sultan, koji je te posjede koristio za sebe i svoju porodicu kao carske hasove ili ih je dodjeljivao kao zijamete i timare istaknutim osmanskim spahijama, begovima i zaimima, a dijelom ih je i poklanjao kao vakufe za izdržavanje islamskih vjerskih objekata i ustanova širom carstva. Tako su i svi veliki obradivi i šumski zemljišni kompleksi u tadašnjem Bosanskom ejaletu, a time i u Semberiji (Orlovom polju i Balatonu, kako se ranije to područje nazivalo) pripadali sultanu koji ih je dodjeljivao svojim istaknutim ratnicima kao nagradu za uspjehe postignute u ratovima. Ti ratnici bi na taj način postajali osmanski feudalni gospodari-spahije, begovi i zaimi u zavisnosti od veličine dobijenih posjeda. Vlasništvo nad tim zemljišnim posjedima je za nove begove automatski značilo i gospodstvo nad rajom koja je živjela na tim njihovim posjedima i obrađivala te begovske posjede. Raja je begovima kao vlasnicima zemlje, prema osmanskim feudalnim zakonima toga vremena, na ime zakupnine davala trećinu od svih poljoprivrednih proizvoda koje bi ostvarila.

                                                          (Nastaviće se)